Domaćeg nogometnog loptanja još uvijek nema (što nikoga nije rasplakalo) jer je Josip Brezni bubamaru na još tjedan dana pospremio u led. Srećom, ni vremenske neprilike nisu smetnja za signal koji nam pred male ekrane dovodi dobar nogomet iz europskog butika. Dosadne zimske dane pokušavaju nam skratiti Zdravko Mamić, John Terry, Igor Bišćan, Edoardo Reja, Igor Štimac, Joško Svaguša, Mario Mandžukić... I zasad im ide jako dobro. Iako se nikada neću umoriti kritizirati njihova (ne)djela, moram biti iskren: već me sve to pomalo frustrira. Jer "zločesti dečki" su IN. Nemoral, nasilništvo, ovisnosti, kriminal... Dobrice više nikog ne zanimaju. Posebno ne ljepši spol. Stoga ću na dva tjedna pobjeći u Vancouver i živjeti s Ivicom Kostelićem.
Gaf s njemačkim vojnikom
Iako je negdje u ranijoj fazi svoje karijere bio prilično nespretan pa izjavio da je za jednu od utrka Svjetskoga kupa “spreman kao njemački vojnik 1941.”, što mu, dakako, zamjeram, pripisao sam to nezrelosti i dao mu kredit. Svi smo grešnici, znao je Ivica reći “mea culpa” te zidati karijeru koja će ga prometnuti u sportskog junaka i velikana. A zbog okolnosti i načina na koji je to ostvario, zauvijek će biti jedan od mojih najdražih sportaša. Iako je živio u sjeni svoje sestre Janice, jedne od najboljih skijašica u povijesti bijelog cirkusa te najbolje hrvatske sportašice svih vremena, Ivo je tražio svoj put. Nikada neću izbrisati sliku iz baselske bolnice kada je shrvan još jednom operacijom, s nogom u gipsu položenom visoko u zrak, pri čemu bi velika većina ljudi pala u depresiju i sve poslala k vragu, rekao: “Imam jedan san, a to je olimpijska medalja. A ja znam da je to ostvarivo. I sada kada sam ovdje u krevetu, to vam možda izgleda kao znanstvena fantastika, ali ja zbilja mislim da mogu.”
Torino, veljača 2006. godine. Otac Ante, koji je stvorio fantastičnu olimpijsku pobjedincu iz 2002. godine u Salt Lake Cityju, plakao je. Do tada je za otkrivanje emocija pred TV kamerama bila zadužena samo majka Marica. No Ante nije izdržao, a nije niti morao. Ivica Kostelić osvojio je srebrnu medalju na XX. olimpijskim igrama. Disciplina – kombinacija alpskog skijanja. Spust i slalom. Spoj dviju najzahtjevnijih disciplina.
Tog je trenutka Ivica Kostelić ušao u "kuću slavnih", bilo je to penjanje na vrh piramide koja se u glavi, ali i nogama i rukama oca Ante, stvarala dva desetljeća. Ivica je za razliku od razvikanih nogometaša spavao u šatorima, kombijima, nerijetko trenirao bez objeda, a otac je sve ulagao samo u njih dvoje i u trening. Uz spartanski dril, trening koji je ponekad izgledao kao mučenje te talent za skijanje koji su naslijedili od roditelja sportaša, stvorena su dva velika šampiona. I danas kada je zagazio u četvrto desetljeće života, kada ga više muče leđa nego noge, Ivica Kostelić jednako je gladan treninga i uspjeha. No danas je još samokritičniji, iako je uvijek bio do kraja iskren. Ako je pogriješio, priznat će, nikada se nije volio izvlačiti na stazu ili loše podmazanu skiju.
Ostat će poseban i po tome što negdje u noćnim satima neće taksistu razbiti nos te ga nakon toga i prebiti, bez obzira na to je li ovaj prema njemu bezobarazan i agresivan ili ne. Neće mu pasti na pamet da stvori vlastiti harem i provede noć sa 27 Slovenki, niti će si, iako nije oženjen, dopustiti da prevari dragu osobu te da bude na meti svih medija. Na pamet mu ne može pasti ni odlazak u neku kockarnicu, omiljeno mjesto mnogih sportaša, gdje trenutačno najbolji Dinamov nogometaš baš i nije u top formi. Ne znam je li se u Beleku protekla dva tjedna nešto promijenilo. I kada mu se neki novinarski izričaj, neki glagol ne sviđa, i kada mu neki fotoreporter dođe blizu nosa, neće izgubiti kontrolu kao Mamić, Svaguša.
Puno čita i svira
Simpatičan je i zbog toga što kada mu spomente Dostojevskog, Marqueza, Pamuka ili Bukowskog neće reći: “To moja mama ne kuha”, što nema pojma gdje su zmija i žaba, što će u dalekom Vancouveru u obiteljskom okružju proučavati povijest, što će na svojoj poznatoj gitari svirati neki dobar rock’n’roll. Zbog svega toga profesoru baš na ovim Zimskim olimpijskim igrama, a mogle bi biti posljednje, želimo to zlato koje sanja od dječačkih dana. Zbog toga što je sve u životu ostvario poštenim i mukotrpnim radom, što je na stazi sam samcat. On i štoperica. Zbog toga što je oličenje pravog, iskonskog sportaša, a posebno zbog toga što ne tuče taksiste, ne orgija, ne kocka...
Flak...nisu zlocesti decki IN.!!..sto si zlocestiji sve ti se vise rugamo...probudi se jednom i budi za promjenu, dobar decko .!