Pobijedivši Dubravu, košarkaši Splita zakoračili su prema nečemu što grad podno Marjana iščekuje 17 godina, a to je novi trofej u tribinama ovog, nekad, velikog kluba, trostrukog prvaka Europe. A finale će Splićani igrati u svom susjedstvu, u Omišu, koji je određen kao “neutralni” teren koji je, zapravo, od Splita udaljen samo 25 kilometara.
Posljednji trofej Split je osvojio još 2004., i to baš protiv ovogodišnjeg finalnog suparnika Zadra, u krcatim Jazinama, košem tada 19-godišnjeg Roka Ukića sa zvukom sirene. No već to ljeto Ukić je otišao trbuhom za kruhom, u tadašnju Tauceramicu, današnju Baskoniju, koja je klubu s Gripa isplatila 700.000 USD odštete. No taj novac Splićanima nije puno pomogao. Štoviše, žuti ne samo da nisu primirisali trofejima, nego su imali i problema s preživljavanjem. Kako sportskim tako i financijskim.
Godine 2012. provedeno je preoblikovanje iz udruge u sportsko dioničko društvo, a dvije godine poslije pokrenuta je predstečajna nagodba kojom je ovaj slavni klub – trostruki prvak Europe – spašen od nestajanja. A prije samo pet godina, protiv Hermesa, u dvorani zagrebačke Kemijske škole, Splićani su se tresli u strahu od ispadanja iz najvišeg ranga natjecanja.
– Igrale su se kvalifikacije za ostanak, a mi smo strahovali od toga što će nam napraviti 41-godišnji Ivan Grgat – prisjeća se glasnogovornik kluba, nekadašnji Večernjakov dopisnik iz Splita Ozren Maršić.
U odnosu na te dane dogodio se svojevrsni preporod.
– To se dogodilo zahvaljujući i sadašnjem vodstvu kluba, predsjedniku Nadzornog odbora Domagoju Maroeviću te direktoru Edi Blaževiću, koji je ušao u treću godinu mandata. Jedno su se vrijeme ovdje direktori često mijenjali, no direktor Blažević sada ima kontinuitet rada – pohvalio je Maršić svoje šefove, ali pohvalio se i sljedećim činjenicama.
– U našem uredu stalno su zaposlene samo tri osobe. Direktor, tajnica i moja malenkost. S tri spremačice, devet trenera, fizioterapeutom i kondicijskim trenerom nema nas više od 20.
I dok se administracija smanjuje, škola košarke raste.
– U svojoj školi košarke imamo oko 400 djece. Pokrenuli smo minibasket, to je košarka za najmlađe s manjom loptom i prilagođenom visinom koševa kakvih imamo šest. Krenuli smo s četvero upisanih, a sada ih imamo 120!
Vodstvo kluba silno se raduje dolasku ožujka kada će Split izaći iz predstečajne nagodbe, a tada će im se otvoriti nove poslovne mogućnosti. Na Gripama kažu da će tada biti potpuno financijski konsolidirani i to je sada jedan posve drukčiji ambijent u koji su se vratila i dva bivša igrača tog kluba – Luka Babić i Roko Ukić.
A Roko je obnovio lijepu tradiciju da se igrači potkraj karijere vraćaju u matični klub, a on će, vjerovali ili ne, do kraja sezone za Split igrati “mukte”, za nula kuna. A naplatit će se jedino ako žuti osvoje neki od trofeja, Ćosić kup ili naslov prvaka države, za što bi trebao dobiti bonus od 20.000 eura.
Prvaci Hrvatske Splićani posljednji su put bili 2003., a tome je Ukić također pridonio, tada u društvu Dina Rađe, Josipa Sesara i Jure Zdovca, kojem je to bila posljednja igračka sezona baš kao i Rađi.
Od tada pa do ove sezone klub je nerijetko i vegetirao, s nadom da će se dogoditi jedna sretna sezona u kojoj će im se sve poklopiti. Je li to ova, vidjet ćemo 13. veljače kada žuti igraju finale Ćosićeva kupa.
Inače, početkom ove sezone Split je iznenadio svojim sastavom. Na Gripe su stigla dvojica povremenih reprezentativaca Srbije Ilija Đoković (bek) i Marko Luković (krilni-centar). Đoković se u međuvremenu teško ozlijedio baš kao i slovenski reprezentativac Blaž Mesiček pa je povratak dvojice igrača koji su u Splitu poniknuli djelovao blagotvorno.
Nakon što je Cedevita Olimpija pustila veterana Ukića, na Gripe se vratio i Luka Babić, ljevoruki bek koji je još uvijek u vrlo dobrim godinama (29) i koji bi, ako je zdrav, mogao biti veliko pojačanje. Uostalom, to je igrač za kojim je, samo godinu dana nakon sjajnog olimpijskog ljeta 2016., tadašnji hrvatski izbornik Aco Petrović silno žalio. Inače, uz Babića je vezano i to da je, prošle subote, Zadar na Gripama pobijeđen nakon devet godina. A i tada je za žute igrao Babić.
Ono čime se u splitskom klubu ponose jest da imaju sedam igrača poniklih na Gripama, da imaju petoricu hrvatskih reprezentativaca (Ukić, Marčinković, Vranković, Marić, Babić), ali i reprezentativce Srbije, Slovenije i BiH. A hvale se i time da jedini od svih hrvatskih klubova imaju trenera koji je stasao u istom klubu, a to je Ivica Skelin.
A njega smo pitali ima li uopće u takvom klubu, koji se s jedne strane bori za ostanak u ABA ligi, a s druge strane za trofeje u Hrvatskoj, prostora za razvoj mladih igrača?
– Glede mladih hrvatskih igrača, mi imamo 23-godišnjeg Perkovića i 22-godišnjeg Baju te 24-godišnjeg Vrankovića. Od igrača mlađih od 20 godina najintenzivnije smo uključili Ivana Perasovića, koji u ABA ligi igra oko 10 minuta, a u domaćem prvenstvu oko 15 minuta. S nama su još Gizdavčić i Šarić, kojima dajemo minute u lakšim domaćim utakmicama, i oni će svoju priliku tražiti dogodine. U bilo koju momčad od koje se traži rezultat teško je uvesti tri mlada igrača u jednoj sezoni, već ste prisiljeni izabrati jednog za veću minutažu i dvojicu koja će to osjetiti. Kod nas se puno puta ide na divlje, ultimativno, traži se da igraju mladi igrači, a to nikome ne donosi dobro. Isto tako, treba reći da je u današnjoj košarci mladim igračima teže nego prije jer se igrački vijek produljio. Igrači su nekad prestajali igrati u dobi od 30, 31 godinu, a danas se to smatra najboljim igračkim godinama, što znači da je na tržištu više igrača nego prije.
Najstariji u sastavu Splita su Ukić (36) i Kedžo (36), Marčinković ima 31, a Luković 28 godina i sve to čini zanimljiv miks iskustva i mladosti, mudrosti i energije. A kao takav Split je vrlo konkurentan za domaće trofeje.•
K...c su blizu trofeja!