Ma koliko odnosi među njima danas izgledali bolji nego osamdesetih godina prošla stoljeća, Rusija i SAD ponovno se nalaze na rubu hladnog rata. I to doslovno hladnog jer njegovo poprište ovoga puta nije dominacija na području Europe, već Arktika. Naime, globalnim zatopljavanjem počeo se topiti led na najsjevernijem dijelu planeta, čime donedavno potpuno izolirana prostranstva postaju sve pristupačnija i isplativija za korištenje. A ta prostranstva su bogata. Vrlo bogata.
Goleme zalihe nafte
– Arktički ocean pokriva velika nalazišta nafte i plina u njegovu podmorju. Prema procjenama Američke geološke službe, resursni potencijal ugljikovodika na Arktiku procjenjuje se na oko 60 milijardi tona ekvivalentne nafte. Procjenjuje se da je oko 70 posto toga prirodni plin, a oko 20 posto resursa je nafta i plinski kondenzat – kaže prof. dr. sc. Igor Dekanić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U novom ratu za dominaciju posljednjom istinskom neistraženom granicom na planetu glavni igrači nisu samo SAD i Rusija. Uz njih tu su još i Kanada i Norveška, čije granice duboko zalaze u polarni pojas, potom Danska, koja preko Grenlanda zalazi u Arktik, a tu je i Kina, koja pokušava izboriti pravo na što veću prisutnost, ali i kontrolu te iskorištavanje prirodnih resursa Arktika. Već se godinama vode bilateralni i multilateralni pregovori. Pregovori u kojima ne manjka pogrešnih procjena. Rusija je tako 2010. tijekom pregovora u razgraničenju na Barentsovu moru Norveškoj ustupila uzak pojas u zamjenu za određene ustupke s druge strane. Pokazalo se to kao prilično skupa pogreška. Samo dvije godine potom Norvežani su upravo tamo pronašli golema nalazišta nafte i plina.
– Sa zadovoljstvom mogu objaviti kako su istraživanja pokazala da se na tom području nalazi dovoljno ugljikovodikova potencijala za izvlačenje 1,9 milijardi barela nafte i plina, prema sadašnjim cijenama, u vrijednosti oko 30 milijardi eura – objavila je Norveška uprava za naftu prije nekoliko dana. Službeni Oslo nije gubio vrijeme jer se pokazalo da je u trenutku objave ove vijesti na putu prema Barentsovu moru već bilo nekoliko naftnih platformi namijenjenih pronalaženju najpogodnijih lokacija za bušenje podmorja i eksploataciju nafte i plina. Ipak, i usprkos ovoj pogrešnoj procjeni i ustupku Norvežanima – što ruski mediji već uspoređuju s prodajom Aljaske SAD-u sredinom 19. stoljeća kada je Rusija za mali novac prodala područje na kojem su, a da za to nitko nije ni znao, ležala golema nalazišta nafte, zlata i dijamanata – Rusija i dalje ima najveći izlaz na područje Arktičkog kruga. Njena granica na tom području proteže se od grada Murmanska na rusko-finskoj granici preko cijele sjevernosibirske regije do Beringova prolaza, koji odvaja SAD od Ruske Federacije. Pozivajući se na Međunarodni zakon o moru, koji je donio UN, Rusija čak tvrdi kako upravo njima pripada cijeli trokut podmorja koji se proteže između Murmanska, Sjevernog pola i Beringova prolaza. Ovu tvrdnju temelje na iskazu ruskih znanstvenika i geologa prema kojima je sjever Rusije geološki povezan sa Sjevernim polom. Moskva time poručuje da pravo na eksploataciju podmorskih nalazišta nafte i plina u tom trokutu ima samo ona. Da bi Kremlj simbolički potkrijepio svoje tvrdnje, ruska je podmornica u morsko dno ispod Sjevernog pola prije dvije godine zabola i rusku zastavu. Ipak, to im nije pomoglo. UN je odbacio zahtjev Rusije i priznaje im pravo, sukladno tom istom Međunarodnom zakonu o moru, na gospodarski pojas od 200 milja od obale. Što nipošto nije malo jer Rusija sada, i u toj minimalističkoj varijanti, kontrolira 1,191.000 četvornih kilometara arktičkog podmorja.
– Prema međunarodnom pravu, ni jedna zemlja ne posjeduje Sjeverni pol ni dio Arktičkog oceana koji ga okružuje, no Rusija, SAD, Kanada, Norveška i Danska već su proglasile isključivi gospodarski pojas. Sve te zemlje pokušavaju dokazati i da su geološki povezane s Arktikom kako bi proširile svoj utjecaj – kaže dr. Dekanić.
S druge strane, transpolarni pojas SAD-a puno je manji od područja kojim gospodari Rusija. Washington pod svojom kontrolom ima priobalje sjeverne Aljaske, od Beringova prolaza do američko-kanadske granice, no na ovom dijelu ima i nekoliko relativno velikih vojnih baza. Iako SAD, za razliku od Rusije ili Kanade, nije potpisao Međunarodni zakon o moru, američka administracija sve čini kako bi proširila svoj utjecaj na krajnjem sjeveru planeta i ovladala što većim dijelom tamošnjih resursa. Procjenjuje se da će se Arktik uskoro, uz Bliski istok, ubrajati među vodeća naftonosna područja svijeta. A Bliski istok, uz crno zlato, karakteriziraju i neprestani vojni sukobi. Ipak, rat za naftu na području Arktika potpuno bi drukčije izgledao nego sukobi na vrelom pijesku Iraka ili Kuvajta.
Zveckanje oružjem
– Mogućnost konvencionalnog rata na tom području danas je vrlo mala. Ne zato što se neka od zainteresiranih strana ne bi upustila u vojnu avanturu, već jednostavno zato što su ta područja, bez obzira na globalno zatopljavanje i povlačenje leda, izuzetno nepristupačna. Temperature na tim područjima i dalje nisu takve da dopuštaju konvencionalne borbe. Drugo, cijeli niz godina te se prostore smatralo nesavladivima, pa nije ulagano u mogućnost njihova promatranja i izviđanja s kopna ili zraka. Tijekom posljednjih pedesetak godina prostor Arktika u vojnom je smislu promatran isključivo kao prostor preko kojega mogu samo doletjeti interkontinentalne rakete suprotne strane. Zato je i razvijeno promatranje zračnog prostora. Ali taj dio kopna i djelovanje preko njega još uvijek je velika nepoznanica – kaže Igor Tabak, vojni analitičar s portala obris.org.
Ipak, zemlje uključene u arktičku utrku za naftom razvijaju svoj vojni potencijal na tom području i to vrlo glasno daju do znanja. Rusija gradi osam nuklearnih podmornica klase Borei koje će biti namijenjene isključio području Arktika. Tradicionalno miroljubiva Kanada najavila je da će uložiti čak milijardu dolara u kupnju bespilotnih letjelica s oružanim sustavima koje će patrolirati sjeverom. Danska kroz Grenland, na kojemu je Thule, zračna baza, također je prisutna na ovom području. Baš kao i SAD, koji na području Aljaske, ali i njena priobalja, ima postavljene vrlo jake konvencionalne pješačke, mornaričke i zračne snage. Čak se i u dokumentima koji su "iscurili" na WikiLeaksu, u dopisima koje je slala tadašnja državna tajnica Hillary Clinton, vidjelo da je SAD spreman krenuti u rat zbog Arktika i tamošnjih nalazišta nafte i plina. Ipak, uza sve ovo zveckanje oružjem, stvarni sukob u ovome trenutku te u sljedećih desetak godina nije izgledan.
– Promjenom klime ova područja ipak postaju sve dostupnija, omogućava se njihova eksploatacija i bez primjene ekstremnih tehnologija. Riječ je o tisućama kilometara do sada nekorištenog prostora koji je toliko bogat i toliko neiskorišten da tu ima puno prostora za sve, a da se ne ulazi u sukob. Ujedno, glavni igrači u ovoj eventualnoj konfrontaciji bili bi SAD i Rusija kao nuklearne sile, a to si ni jedna ni druga strana ne žele priuštiti. Teško je predvidjeti što bi se tada događalo pa bi takav okršaj mogao dovesti i do 3. svjetskog rata. Upravo zbog toga malo je izgledno da će poletjeti meci – kaže Tabak.
Ako pak vojne sile nisu spremne ratovati zbog Arktika, ima tko jest. Ekolozi. Jasno im je da naglo topljenje leda dovodi i do naglog porasta istraživanja i eksploatacije nafte, što neizbježno povećava i rizik od ekoloških incidenata i havarija velikih razmjera – havarija kakva se već dogodila na tom području 1989. kada se tanker Exxon Valdez nasukao na obalama Aljaske te kada je u more iscurilo i 750.000 barela sirove nafte koju je vozio na preradu. Golema naftna mrlja uništila je dobar dio života u tom dijelu priobalja, a i danas, 24 godine nakon nesreće i nakon milijuna i milijuna dolara utrošenih u sanaciju mrlje, nafta se i dalje povremeno pojavljuje na obalama Aljaske. Upravo zbog toga znanstvenici i ekolozi zgroženi su sve većom pažnjom koju Arktik dobiva u krugovima naftaša. Pogotovo imajući na umu kako je bilo teško očistiti naftu koja se prije dvije godine prolila u toplom Meksičkom zaljevu. Takav pothvat u hladnim i nepristupačnim vodama stotinama ili tisućama kilometara udaljenima od kopna s osnovnom infrastrukturom bilo bi nemoguće izvesti. Naftne kompanije pokušavaju pak umiriti znanstvene i ekološke krugove.
Stvari nisu jednostavne
– Imamo ideju kako postupati pri eventualnim havarijama, razvijamo tehnike i nema razloga za bojazan. Ako nešto krene po zlu, tehnologija će nam biti pri ruci – ustvrdio je Joseph Mullin iz Međunarodnog udruženja proizvođača nafte i plina sa sjedištem u Londonu. Ipak, da stvari nisu jednostavne, pokazala je i relativno mala havarija ruske naftne bušotine na Arktičkom oceanu. Tada je došlo do eksplozije instalacija, pri čemu je poginulo najmanje 37 radnika. Koliko je nafte završilo u moru, nikada nije objavljeno.
– Prema našim spoznajama, još uvijek nitko nije tehnološki dovoljno osposobljen za bušenje i eksploataciju nafte na području Arktika – ustvrdili su prije nekoliko mjeseci ruski ekolozi, koji su se pozabavili ovim problemom. Prema njihovim projekcijama, velika havarija zagadila bi veliku površinu mora, ali i uništila dobar dio života u njemu. Od planktona, preko riba do sjevernih medvjeda, rušeći cijeli hranidbeni lanac Arktika.
Zajednička ulaganja
Ipak, ni najveći naivci ne vjeruju da će u vrijeme dok barel nafte na svjetskom tržištu stoji 110 dolara svjetske sile i velike naftne kompanije odustati od Arktika kako ne bi naudile tamošnjem ekosustavu, ribama i sjevernim medvjedima. Istraživanje i eksploatacija nafte na Arktiku nastavlja se, i to sve žešćim tempom. Tehnologija je sve razvijenija, a procjenjuje se da će do kraja desetljeća nafta biti dvostruko skuplja nego danas. I jasno je da će dio goriva koje točite u svoje limene ljubimce uskoro dolaziti iz arktičkog kruga, ma što ekolozi htjeli reći. U ovome trenutku sporno je samo to kako će se ova velika i bogata prostranstva podijeliti među velikim igračima.
– Budući prijepori oko energetskih resursa Arktika mogu se raščlaniti na dvije razine. Na geopolitičkoj razini započinje duga ekspertna borba oko vlasničkih prava na koncesije na području Arktika. Ona će se voditi geološkim i međunarodno pravnim argumentima i vjerojatno će se odvijati u forumima UN-a, ali nisu isključeni ni povremeni politički pritisci jer ulog u obliku velikih energetskih resursa vrlo je velik. S druge strane, problemi razvoja tehnologije eksploatacije nafte i plina iz podmorja Arktika toliko su složeni, a buduća proizvodnja bit će toliko skupa, da se mogu očekivati zajednička ulaganja američkih, kanadskih, ruskih i norveških tvrtki. S obzirom na financijsku snagu, na ovom će se području uskoro pojaviti energetski divovi, poput Gazproma – kaže dr. Dekanić.
>> Norvežani pronašli naftu na teritoriju koji su im dali Rusi
