Neće proći ni ovo veliko nogometno natjecanje a da se ne jave zastupnici “viših vrijednosti” i ne okome se na primitivne navijačke strasti i užitke. Prigodnim tekstovima nekoliko pisaca, redatelja, političara, glumaca, povjesničara..., u kojima s prezirom pišu o ozračju stvorenom uoči Eura 2008., urednik je dao zajednički naslov “Kulturom protiv nogometnog terora”.
Staromodno poimanje kulture, po kojem tom povlaštenom području pripadaju književnost, kazalište, likovna, glazbena i druge umjetnosti, njeguje se valjda još samo u Hrvatskoj i sličnim zemljama, gdje je “stvaraocima” koji gotovo i nemaju publike te su stalno na državnoj sisi, jedina zadovoljština u tome što se smatraju odabranicima nekog višeg bića koje im je namijenilo pronošenje ljepote i istine na ovome svijetu.
To više biće koje je davalo autoritativnu zaštitu kulturi kakvom je oni shvaćaju uglavnom je bila ova ili ona vrsta vlasti koja je u svojim povijesnim poslanjima znala ujediniti krvave pohode i sklonost velikim umjetnostima. U prezrenom susjedstvu toga ozbiljnoga svijeta, na marginama i u nevoljama povijesti, nastajale su igre, a Herodot piše kako se jedan narod hvalio obiljem igara koje je izmišljao da bi zavarao glad.
Nogomet se pak u proteklo stoljeće i pol raširio svijetom zbog svoje krajnje jednostavnosti, zbog prilagodljivosti svojih pravila, zbog mogućnosti da se igra bilo gdje - gdje ima malo ravne površine, bilo kakva lopta i dovoljno igrača. Draž mu je u prenesenom značenju, to jest u “ratovanju” sela sa selom, grada s gradom, naroda s narodom, ili skupina sa skupinama koje povezuju druge vrste zajedništva.
Zahvaljujući popularnosti i medijima, on danas svijetu otkriva neke lokalne i nacionalne identitete bolje nego bilo što drugo, u internacionalnim razmjerima nekim zemljama daje značenja koja unekoliko nadoknađuju njihovu gotovo potpunu anonimnost, te je jedan od rijetkih globalizacijskih fenomena u kojem ne vrijede američka dominacija i mjerila. Kao televizijski sport, na malim je ekranima privlačan među ostalim zbog svoje dramatike, zbog obilja igre s malo pogodaka koji baš zbog svoje rijetkosti izazivaju urnebese, i, napokon, zbog toga što je sport na TV-u gotovo jedino istinsko događanje u kojem nema ni glume, ni režije, ni namještenosti, ni pristranosti ili neduhovitosti voditelja informativnih i drugih emisija.
Uza sve to, istraživači sportskih i posebno nogometnih priredaba njihovu iznimnu vrijednost vide u tome što su one u društvu obilježenom nejednakostima svih vrsta primjeri poštenog rivalstva dvaju suparnika u jednakim uvjetima, što je ishod neizvjestan, što uvijek ne pobjeđuju isti, i što su jednom stvorene hijerahije klubova ili nacija privremene te se mogu srušiti.
Ima neke pravde i ljepote osvetništva u trijumfima malih zemalja nad velikima, ima i nacionalne afirmacije kakvu, na primjer, Hrvatska nije postigla ni jednom svojom proizvodnjom, znanstvenim ili umjetničkim pothvatima, ni Račanovom, Mesićevom ili Sanaderovom politikom – kao trećim mjestom na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj ili lanjskom pobjedom nad Englezima na Wembleyu. Stalno govorimo o Hrvatskoj u Europi i svijetu, ali tko bi za nas znao da nemamo turizma, Blanke Vlašić, Janice Kostelić, Gorana, Dražena, te nogometa i Bobana, Šukera, Modrića, Ćorluke, Eduarda i još ponekoga?
Kad su Francuzi 1998. postali svjetski prvaci, nije bilo važnijeg događaja, ličnosti, umjetnika i epohe u prebogatoj francuskoj povijesti koju francuski mediji nisu s tim uspjehom povezali u jedno srodstvo! Baš u stilu hrvatskog navijačko-historijskog pokliča: “U boj, u boj, za narod svoj!”
