Anne Hubbard nije izgubila posao, kuću ili ušteđevinu jer je, tvrdi,
uvijek bila konzervativna s novcem i pažljivo investirala. Vjerovala je
da će kroz recesiju proći neokrznuta preplašeno gledajući što se sve
događa njezinim prijateljima i susjedima. A onda je jedne večeri dobila
panični napadaj. Nije mogla disati, vid joj je bio pomućen,
zaboravljala je što želi reći, znojila se. Liječnik je preporučio
tablete za smirenje i redovitu terapiju kod psihologa. Anne se dogodilo
ono što prolaze brojni Amerikanci, a to je strah od budućnosti, od
preživljavanja krize koja trese zemlju.
Počela je čitati sve što u novinama piše o recesiji, problemima banaka,
bankrotima i nezaposlenosti. Izgubila je šest kilograma i postala
depresivna. Victoria Vilalba iz Floride, koja vodi zavod za
zapošljavanje, toliko je frustrirana lošim vijestima o gubitku radnih
mjesta da noću ne može spavati, nego šalje SMS-ove i mailove kolegama
tražeći rješenja. Brige o tome što će se još lošega dogoditi u
američkoj ekonomiji potpuno su je promijenile i pretvorile u ovisnicu o
antidepresivima.
Nacionalna telefonska linija za prevenciju suicida primila je u
siječnju 50.158 poziva nesretnih ljudi koji su tražili pomoć, što je
dvanaest tisuća više intervencija nego u istom mjesecu prošle godine.
Daniel A. Cohen, psihijatar na Manhattanu, nema slobodnog termina jer
kaže da nikada u svom dugom radnom vijeku nije liječio toliko puno
obitelji koje su u krizi, a posebno njihovu djecu, koja postaju
depresivna, napuštaju škole i fakultete jer su, zbog krize, uvjereni da
nema smisla učiti i juriti za diplomom kad posla neće biti.
Psiholog Steven Craig tvrdi da ima potpuno novu strukturu pacijenata i
da su stres i briga za budućnost uništili mentalnu stabilnost mnogih
sposobnih i pametnih ljudi koji se jednostavno ne snalaze u krizi koju
ne mogu kontrolirati. – Što da kažem pacijentu koji me uvjerava da je
sve u životu radio kako treba, po pravilima, te štedio i ulagao u sve
moguće fondove, a na kraju opet izgubio. Oni traže od mene odgovore na
pitanje: Zašto se financijski loše stvari događaju ako sam sve napravio
besprijekorno i zaštitio se sa svih strana?.
Ljudima je teško prihvatiti činjenicu da osobno nisu krivi za krizu, a
zbog recesije prolaze obiteljske i profesionalne drame. Istraživanja su
pokazala da Amerikanci nisu bili spremni na financijski kolaps i
gospodarski potres o kojem su učili u školi i za koji su vjerovali da
je dio teške prošlosti s početka dvadesetog stoljeća.
Kad su sredinom 2008. objavljene prve vijesti o početku ozbiljne krize,
mnogi nisu ni povjerovali da je to moguće u današnjoj Americi, dok su
se drugi tješili kako će se problemi brzo sanirati. Američko društvo
psihologa upozorava da je za osamdeset posto u odnosu na prijašnje
godine porasla potreba za stručnom terapijskom pomoći te da većina
građana dolazi isključivo zbog stresa, anksioznosti i depresije kojom
su pogođeni od početka gospodarske krize.
– Moram biti snažnija, ne smijem se prepustiti da me brige unište. Pa
to su samo novci. Zar ću uzimati tablete zbog novca? – tješi samu sebe
Anne Hubbard i meditira svaki dan, pa čak i dok čeka na semaforu u
automobilu. Psiholog je uvjerava da panični napad u tim trenucima može
izbjeći ako se koncentrira na broj tablica u vozilu ispred svoga. Neke
su situacije smiješne, druge tužne i tragične, naglašava doktor Craig,
ali svi mi koji preživimo ovu krizu bez većih emocionalnih potresa,
moći ćemo unucima pričati “vjerovali ili ne, to se jednom događalo u
Americi”.
POGLED S MANHATTANA
