Poznata newyorška obitelj Lauder, predvodnici u američkoj kozmetičkoj
industriji te kolekcionari umjetničkih djela i filantropi, opet su
glavna tema razgovora u umjetničkim i poslovnim krugovima na
Manhattanu.
Sedamdeset četverogodišnji Leonard A. Lauder poklonio je 131 milijun
dolara muzeju Whitney u New Yorku i postao najveći donator u gotovo
osam desetljeća dugoj povijesti te svjetski priznate kulturne ustanove.
Njegov brat Ronald Lauder jedan je od dvjesto najbogatijih ljudi u
Americi, a pažnju svjetske javnosti privukao je prije dvije godine kad
je na aukciji kupio slikarsko remek-djelo Gustava Klimta “Portret Adele
Bloch-Bauer” za 135 milijuna dolara. Leonard i Ronald sinovi su Estee
Lauder, osnivačice istoimene kozmetičke kompanije, a upravo su od majke
naslijedili ljubav prema umjetnosti i darivanju, pa između ostalog i
zbog toga uživaju velik ugled u Americi.
U Zagrebu se završava zgrada Muzeja suvremene umjetnosti koju je
projektirao Igor Franić, a njegova vizija budućeg hrvatskog kulturnog
okupljališta preko Save ocijenjena je pozitivno i nazvana originalnom
čak i u američkim arhitektonskim i umjetničkim krugovima. Da bi
hrvatski muzej stekao slavu i posjećenost kakvu ima muzej Whitney u New
Yorku, ne treba puno filozofije, jer točno se zna što današnja moderna
likovna scena traži i koja su to umjetnička imena.
Ono što zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti nedostaje jesu donatori
poput obitelji Lauder, poslovni ljudi koji imaju mogućnosti i volje
pomoći u stvaranju nove kulturne institucije. Teško se pronalazi novac
i za završetak muzejske zgrade, a samo kustosi i umjetnički znalci
razumiju koliko će problema biti u pronalaženju novca za stalni postav
muzeja, za izložbu kojom će se zagrebački muzej otvoriti i za kupovinu
umjetničkih djela jer fundus muzeja treba redovito nadopunjavati,
obogaćivati novim djelima.
Kad naši političari govore o hrvatskim izvoznim proizvodima, o zaštiti
određenog brenda poput kulena, sira i vrhnja ili o vodi Jani i Vegeti,
nikad se ne prisjete, ili to ne znaju ni oni koji im pišu govore, da
hrvatski umjetnici zadnjih godina u New Yorku promoviraju ime svoje
zemlje puno više nego što je to poznato i priznato u javnosti.
Umjetnici poput Lovre Artukovića, Davida Malkovića, Vlatke Horvat,
Sanje Iveković, Ivane Franke, Tine Gverović, Zvonimira Mihanovića,
Brace Dimitrijevića i mnogi drugi svojim slikama, instalacijama,
izložbama privlače znatiželju newyorške kulturne scene, a svi oni sebe
nazivaju najprije hrvatskim umjetnicima, veleposlanicima svoje zemlje.
Imaju oni originalne ideje, ravnopravno se nose sa svjetskim
modernim umjetnicima, djela im kupuju newyorški kolekcionari, ali
nedostaju im mecene, sponzori, poznati kustosi i agencije koje će se
pobrinuti da se za njih čuje.
Sve to stoji novca, treba svaki savjet platiti, prodrijeti do kritičara
čija je riječ zakon i uspjeti u isto vrijeme preživjeti u New Yorku
koji ima egzistencijalno visoke zahtjeve. Jasno je da Hrvatska nema
toliko bogatih ljudi i filantropa poput Leonarda Laudera i da je
nemoguće zamisliti da bi naši novostvoreni bogataši izdvojili npr.
“samo” milijun dolara za umjetničku donaciju.
Za nas je 131 milijun znanstvena fantastika, ali barem se možemo
složiti da bi trebalo odlučnije krenuti u poticanje pronalaženja i
motiviranja umjetničkih mecena. Ne mogu baš sve država ili Biškupić
financirati. Jedna od ideja koju ne bi odbacili američki poslovni ljudi
jest da kad ulažu u Hrvatsku ili kupuju naše tvrtke poput Plive određen
dio sredstava uplate za potrebe hrvatske umjetnosti. Pa neka onda
političari režu vrpce na otvaranju novih muzeja!
Pogled s Manhattana
