Pitanje o tomu ima li Hrvatska zapravo ustavni sud može se, barem na prvi pogled, učiniti pretjeranim, možda čak i nepotrebnim. Našlo bi se, vjerojatno, glasova koji misle da se, možda, može i bez te ustanove (pa, valjda, i bez ustava) – no bitna se razina zaštite pravu00E2 tako zasigurno gubi.
Kako vijesti pokazuju Sud funkcionira; ovih je dana, primjerice, ukinuo Zakon o ravnopravnosti spolova. Odluka je sadržajno nedvojbena – riječ je o proceduralnim razlozima (zakon je, naime, bio usvojen nedostatnim brojem zastupničkih glasova – s obzirom na to da je riječ o tzv. organskome zakonu).
No, sustavski je paradoks (i) ove odluke očit: Ustavni sud koji ima premalo sudaca (deset umjesto trinaest) ukida saborsku odluku zbog premaloga broja glasova kojom je izglasana.
Što, zapravo, znači ustavna odredba (čl. 125) da “Ustavni sud čini trinaest sudaca” u situaciji u kojoj Sud ima desetero sudaca/sutkinja? Kakve su konsekvencije nedavne odluke Suda da, nesposoban izabrati predsjednika, izabere predsjedavajućega “do stupanja na dužnost nedostajućih troje sudaca”? Znači li to, ipak, da Ustavni sud djeluje mimo ustava i vlastita poslovnika? Neodgovorno ponašanje (prošloga saziva) Sabora dovelo je do toga da je izbor (samo) petero novih sudaca ostavio Ustavni sud u neustavnoj situaciji.
Izgovori koji su se čuli (od neodgovarajućih kandidata do sabotiranja dogovora dviju velikih stranaka) dugoročno upućuju na ozbiljan problem. S jedne strane, nije praksa u većini (demokratskih) država da parlament bira čitav sastav ustavnoga suda. S druge pak strane, nedostatak temeljne političke i pravne kulture u Hrvatskoj odista dovodi do dodatnoga politiziranja izbora uz nedvojbeni pad kvalitete kandidata, pa i sudaca. Tomu doprinosi i činjenica da, sukladno nesuvisloj normi, stotine, a možda i tisuće pravnika/pravnica mogu kandidirati za ustavnosudsku poziciju.
Riječju, oni koji odlučuju ne smatraju Ustavni sud bitnim problemom zajednice. Zato ga se ostavlja u krnjem sastavu s djetinjastim opravdanjem da ima dovoljno sudaca za donošenje odluka. Očito je da se može dogoditi da sudaca bude manje no što je propisano, npr. ostavkom, ili smrću (iako neprecizan, ustavni tekst ne predviđa smrt kao mogući uzrok prestanka dužnosti suca Ustavnoga suda – dok to čini kad je o poziciji predsjednika Republike riječ).
No, tada je očito nužno odmah započeti postupak izbora sudaca koji nedostaju s obzirom na normu. Sada je, međutim, riječ o tomu da Sabor naprosto nije izabrao dovoljan broj sudaca, a nije ni raspisao izbore za one koji nedostaju (pa je moguće da kompletiranje Suda uslijedi tek na ljeto). Ovakav će sastav Suda imati jasne poteškoće u donošenju spornih odluka, jer je, logički, teže doći do propisane većine od sedam sudaca ako ih ima samo deset (pokazao je to i neuspjeli izbor predsjednika koji je doveo do izmišljene funkcije predsjedavajućeg).
Poredbe radi, slovenski je ustavni sud (koristeći praksu drugih evropskih sudova) u sličnoj situaciji kockom odredio tko će od sudaca kojima istječe mandat ostati do izbora novih. No, tamo je, za razliku od Hrvatske, očito prevladala svijest o tomu što znači odgovorno javno djelovanje u ustavnim okvirima.
