Borba protiv podaničkog mentaliteta jedna je od konstanti u istupima kardinala Josipa Bozanića. Na to je apelirao i krajem svibnja na Hrvatskom radiju uoči papina dolaska u Hrvatsku. Tada je rekao: “Naš ponos nacionalni, narodni, naš hrvatski ponos je oslabljen i to zbog raznih pritisaka, ne bih rekao toliko izvana koliko zbog određenih nastojanja iznutra gdje se omalovažavaju neke naše vrednote i specifičnosti, a ako dolazi do toga, onda slabi i naš nacionalni identitet... Mi ne smijemo gubiti svoje specifičnosti, mi se ne smijemo olako prodavati i nikako se ne smijemo predati.”
Katolička je crkva kroz povijest bila čuvarica hrvatskog identiteta, a ponajbolje se to vidjelo i za vrijeme komunističkog režima. I danas je Crkva ostala gotovo posljednje utočište u kojemu se drži do nacionalnih vrednota. Bozanić nije lupao napamet kad je govorio protiv podaničkog mentaliteta. Svjedoci smo mi svih ovih 20 godina kako se prečesto popuštalo pritiscima izvana, kako su se političke odluke donosile zbog interesa stranaca i domaćih pojedinaca koji su na taj način gledali više na sebe, a manje na nacionalne interese, posebice nakon 2000. godine i smjene vlasti, kad je taj podanički mentalitet još više došao do izražaja. I zato su mnogi mrzili i još i danas mrze Tuđmana. Vanjski jer se znao mnogima suprotstaviti, a domaći jer su iskompleksirani u odnosu na njega. Istina, mnoge odluke donesene pod pritiskom izvana za nas su bile i pozitivne, jer se toliko nužne reforme u nas ne bi provele i provodile da nije bilo tog pritiska na domaću politiku.
Carla del Ponte najbolje je oslikala taj sluganski, podanički mentalitet, koji je bio i dio političkog obračuna, kad je u svojim memoarima napisala da je u vrijeme bivšeg šefa države Mesića dobivala iz arhiva i što je trebalo i što nije trebalo! Za razliku od Srbije koja je dala što je morala, i usto još dokumente dobrano zacrnjene. I to Srbija koja je zaštitila zločinačku organizaciju kakav je bio vrh JNA, dok je Hrvatska spremno isporučivala svoje generale kojima se trpalo kod kuće kako bi ih se maknulo, pri čemu je primjer nad primjerima slučaj s generalom Gotovinom. Ljudi se s pravom pitaju, tko su hrvatski izdajice? Ne zato da se zataškaju zločini, da se ne kazne odgovorni nego zašto je napakirano onima koji nisu krivi, a samo da ih se politički eliminira. Oni koji su dali “više nego što treba” u normalnoj pravnoj državi danas bi bili iza brave i eliminirani iz javnog života.
I koliko god Crkva u Hrvatskoj bila “uškopljena” zbog prebliske povezanosti s vlasti i politikom, i zbog stalnog trgovanja nekretninama i novcem, pri čemu je duhovnost često pala u drugi plan, ipak je iz te Crkve dolazio i glas razuma. I onda pukne afera s Dajlom, Bozanić u jednoj od glavnih uloga, gdje se zaobilazi država, njezini interesi, i preko unutarcrkvenog spora pokušava se talijanskim benediktincima dati ono što im nikako ne pripada. Crkveni interesi nikako nisu baš uvijek istodobno i hrvatski, tim više ako se zna da je Rimska kurija u Vatikanu pod kontrolom Talijana. Stoga Bozanić hrvatskom puku, koji je većinski vjernički, kako on stalno tvrdi, i te kako duguje odgovor. Zašto je tako postupio i, ako je sve točno, kako može jednima prigovarati o podaničkom mentalitetu, a on je sam bespogovorni podanik Rimske kurije?! Za koje to interese? Vlastite, uskogrudne, dodvorničke, za koju poziciju? Zbog bespogovorne crkvene poslušnosti?
Istrani su posebice osjetljivi na očuvanje hrvatskog identiteta koji su Talijani dugo pokušavali uništiti. Crkva je ondje odigrala ključnu ulogu u povijesti. I zato je šok to veći kad ova afera s Talijanima dolazi baš iz krila Crkve. Stoga ovo nikako ne može ostati unutarcrkveno pitanje. Šutnja i prijetnje crkvenim kaznama samo će potvrditi da je puno toga mutno. Kardinale, za koju cijenu? Uzoriti, što se događa? Quo vadis?
\"gotta serve somebody\" je,dokazano i bozanovićevim primjerom, poslanje naših crkvenih i svjetovnih vlasti. \"Well, it may be the devil or it may be the Lord But you’re gonna have to serve somebody\" ...jedino je bitno da taj\"somebody\" nije vlastiti narod.