Robert Ferlin glavni je voditelj emisije "Nedjeljnom popodne" koja se
prošloga tjedna počelo prikazivati na HTV-u, a priziva u
sjećanje nekadašnja nedjeljna popodneva Saše
Zalepugina koja se pamte kao neke od najpopularnijih emisija iz
povijesti nekdašnje RTV Zagreb.
Ferlin ugošćuje dva glavna gosta, cijelo je vrijeme u
studiju, a partnerica mu je Nevena Rendeli. Obojima im je žao, kaže
Robert, što neće biti mnogo mogućnosti za međusobna
prepucavanja jer vide se samo na početku i na kraju emisije.
EKRAN: Optimizam sjećanja
je paklena stvar. Zbog toga se nekadašnjih televizijskih
nedjeljnih poslijepodneva sjećamo kao nečeg sjajnog. Što se
vama čini, koliko je to onda bilo sjajno i koliko vam je
teško zbog toga danas raditi dobru emisiju?
FERLIN: Osjećam pozitivan strah, pozitivnu tremu. I moja su sjećanja
pozitivna pa sam se, za svaki slučaj, konzultirao s prijateljima.
Uglavnom, kad sam ih pitao, sjećaju se poput mene Dave Allena, Bennyja
Hilla i sličnih, i u cjelini mozaične emisije. Ispada da se svi moji
prijatelji, moja generacija, sjeća toga televizijskog nedjeljnog
poslijepodneva. Moja osobna sjećanja na tu emisiju su vrlo pozitivna:
nisam, naime, morao učiti. Jer nedjeljom popodne se inače pripremalo za
školu. A meni su starci dopuštali da gledam
televiziju, što znači da nisam morao učiti. Usto, pamtim da
je to vrijeme bilo vrijeme obiteljskih okupljanja, zajedničih ručkova,
grickalica i kolača. Ovo nedjeljno popodne će biti na tragu onoga
upravo po tomu što će biti mozaično, sadržavat će puno
priloga od sporta, preko glazbe do filma i mode... Dakle, trebalo bi
biti za svakog gledatelja ponešto. Znam da je to grozna
floskula i da najčešće nije tako, ali mislim da u ovoj
emisiji doista svatko može pronaći nešto za sebe.
EKRAN: S obzirom na to da
ste radijski novinar, niste samo govoreća glava. Koliko imate upliva na
scenarij?
FERLIN: To što nisam govoreća glava to se baš i
nije vidjelo lani u "Studiju 10". Ha, ha, ha... Pa to je ono
što mi se odmah svidjelo kad mi je urednica Vesna Karuza
predložila ovaj posao. Odmah mi je rekla da nisam govoreća glava,
što njoj odgovara jer emisija nema scenarija. A bez
scenarija i bez pisane pripreme radim već petnaest godina na Hrvatskom
radiju i na taj način najbolje funkcioniram. Usto, Vesna Karuza je
naglasila kako je željela baš Nevenu i mene zato
što smo novinari, a ne spikeri.
EKRAN: Mnogi kažu da je
Vesna Karuza teške osoba s kojom je u početku sjajno i
bajno, a poslije...
FERLIN: Sami kažete "u početku je sjajno i bajno". Mi smo tek u
početku. Zasad mi se sviđa njezin način razmišljanja,
ambicioznost i projekti koje je dosad radila. Još nismo
stigli do onog drugog dijela pa mi je zasad ugodno s njom raditi. Ako
je previše zahtjevna mislim da to može ići samo gledateljima
u korist.
EKRAN: Što
mislite, zašto nisu uspjeli projekti poput "Od 5 do 7" i
slični?
FERLIN: Zato što je bila predugačka stanka između onih
nekadašnjih nedjeljnih poslijepodneva i ovih
sadašnjih projekata. A emisije koje su se
pokušale stvarati imale su temeljnu manu - predugačke
priloge. Ako, recimo, prilog o modi traje 15-ak minuta, ja kao
muškarac kojeg to ne zanima odlazim od ekrana. Isto je ako
je prilog o sportu predug, gledateljice će ustati i otići. U ovom
našem nedjeljnom popodnevu prilozi, mislim, imaju dobru
mjeru, traju oko pet do sedam minuta.
EKRAN: "Studio 10"
pratile su najrazličitije priče poput one da je Nina Badrić uredno
dobivala honorare, a vaši su kasnili gotovo cijelu sezonu.
Što je istina?
FERLIN: Nije točno. Naime, ja sam cijelu sezonu radio za svoju plaću,
koja je stizala na vrijeme i putne troškove...
EKRAN: Hoćete reći da je
Nina dobivala, kako se pričalo, goleme honorare a vi samo plaću?
FERLIN: Da. Dobivao sam plaću i putne troškove. Poznato je
kako vanjski suradnici mogu mnogo bolje zaraditi, odnosno mogu
naplatiti sve što rade za razliku od zaposlenika HRT-a.
Problem Hrvatske radiotelevizije jest u tomu što ljude
izvana mnogo više cijeni i bolje plaća od onih koje ima u
kući. Ne mislim time reći da vanjski suradnici ne vrijede.
Štoviše, mislim da ako neki urednik angažira neku
facu, onda je treba i platiti, ali nevjerojatno mi je koliko su
zaposlenici često podcijenjeni.
EKRAN: Zašto?
FERLIN: Čini mi se da običnim ljudima radio mnogo više znači
od onih koji su dio medija ili prate medije. Nekakva moja jednadžba
uloženog vremena nakon kojeg bi te ljudi mogli prepoznati bila bi da
pet godina radiš u novinama, pet mjeseci na radiju i pet
dana na televiziji. Meni su nudili da pređem u Zagreb, ali bolje se
osjećam na Radio Rijeci. Mi s mora smo drukčijeg mentaliteta od onih s
kontinenta. Ne želim reći da je to bolje ili lošije, samo
drukčije
.
EKRAN: "Studio 10" je
emisija koju su pratile mnoge priče, od sukoba francuske i hrvatske
ekipe do visokih honorara Nine Badrić... Što je istina?
FERLIN: O pokojniku sve najbolje! Meni je zapravo to bilo zabavno
raditi, pogotovo s Ninom jer je ona iznimno zabavna i duhovita osoba.
Sukobi unutar ekipe - ja sam bio dio francuske ekipe jer je na meni
inzistirala Ljerka Milčić, a s druge strane sam dio hrvatske ekipe jer
sam s HRT-a, bio sam na hrvatskoj plaći i hrvatskom mentalitetu. Tako
sam se nastojao distancirati od bilo kakvih sukoba i nastojao sam se
zabaviti u svemu tomu. Znam da se gledalo jer me klinci nisu tražili
autograme tijekom ljeta uzalud. Istina je i to da je ta emisija vratila
glazbu u prime time na Hrvatsku televiziju, a istina je i to da je sve
bilo organizirano kao mali festival svake subote. Ali za glazbenike
koji su prigovarali jer nisu imali gdje predstaviti ono što
rade ta je emisija bila sjajna. Možda bi bilo bolje da su umjesto mene
uz Ninu angažirali nekakvog hrvatskog mistera koji bi dobivao tekst
poput mene, a kojeg bi ljepše bilo vidjeti na ekranu od mene.
EKRAN: Jeste li se
loše osjećali zato što ste znali da ste
potplaćeni u odnosu na Ninu Badrić?
FERLIN: Ne, divio sam joj se na neki način jer nju su zvali, postavila
je svoje uvjete i svoje je ime naplatila na neki način. Ja tu samo mogu
reći: skidam kapu. A tko je meni kriv što se ne mogu
naplatiti? Moja je sreća što sam bio u surovoj
kapitalističkoj Americi i vidio kako se neka imena naplaćuju i te kako,
a oni koji možda i više rade dobivaju manje. Naša
je nesreća što smo odrasli u sistemu koji je dijelio svima
jednako. Ja se mogu žaliti jedino kao TV-pretplatnik što je
dio moje plaće išao za Ninin honorar.
EKRAN: Što
volite gledati na TV-u?
FERLIN: Volim gledati filmove na televiziji. Imam prijatelja koji ima
videoteku i znam mu reći da ne želim njegov film, nego film želim
vidjeti na televiziji. Gledam jer mi je to fora. Jedno sam vrijeme bio
zaluđen DVD-om, tehnikom uopće. Međutim, gledati film na TV-u mi je kao
i u kinu. Sili te da se koncentriraš na sadržaj, ne
možeš prekinuti kad želiš, moraš
gledati od početka do kraja. Osim filmova ne propuštam
informativni program, vjerojatno zbog posla koji radim, volim gledati
"Večernju školu", "Zlikavce", sve humoristične serije...
Ljetos sam, primjerice, valjda zbog godišnjih odmora, gledao
"Tree Hill", nekad sam gledao "Seks i grad", gledam Gilmorice...
EKRAN: Što
radijske ljude drži čvrsto uz radio? Mnogi su spremni
pokušati na televiziji, ali radija se "drže kao pijan plota".
FERLIN: Pojavom još dviju nacionalnih televizija
došlo je do hiperinflacije voditelja i "voditelja". A na
radiju su uspijevali samo ljudi koji su valjali. I mnogo
(današnjih!) televizijskih voditelja na HTV-u su ljudi koji
imaju radijsko iskustvo. Radio je izvrstan temelj za TV-karijeru i
nastup pred kamerama. Svojedobno je u "Večernjaku", a mi s radija to
smo gutali, u "Ekranu" pisala Ana Lendvaj "Slušalicu". Ona
je bila jedino stvorenje koje se bavilo radijom i radijskim
voditeljima. Radio oduvijek ima dušu, a televizija je
razgolićivala ljude. Na radiju si skriven, magičan, visok i lijep. Na
radiju možeš biti Brad Pitt ili George Clooney, i to sve
samo zato što imaš dimenziju glasa. Dobro, glas
se isto može opiturat, ali nastup uživo na televiziji sasvim te ogoli.
Oni koji dolaze s radija na televiziju nikad se s njom ne sažive do
kraja, ona im je uvijek dobro iskustvo, eksperiment. Jer televizija je
surova, koristi te godinu, tri, pet... Davno su prošla
vremena Olivera Mlakara, Saše Zalepugina, Miće Orlovića i
Minje Subote kad je 22 milijuna ljudi poznavalo jedinih dobrih pet
voditelja koji su s pravom bili zvijezde. Danas, zbog hiperinflacije,
ima puno voditeljske kuruze i rekao bih jednostavno da je sve malo
otišlo vrit. A radio je uvijek bio i ostao sa svojim
vrijednostima, i jednako su već godinam vrijedni - Siniša
Švec i Turki iz Zagreba, Jadran Marinković iz Splita ili Edi
Maružin (Gustaf) s Radio Pule. E da, mnogi se čude kad čuju da je Edi
iz Gustafa sjajan voditelj, kako je pola te ekipe na radiju, te imaju
nešto slično zagrebačkoj "Zločestoj djeci" što se
zove "Škvadramobil", a imali su političkih problema. Naime,
kad je netko digao spomenik zvan Hrvatska ptica u zrak, oni su naravno
pitali koja ptica najviše leti. Odgovor je bio - hrvatska!
Na radiju se može puno više negoli na televiziji, pa svi mi
koji volimo biti slobodni i nesputani više volimo biti na
radiju negoli na televiziji.
EKRAN: Vaša
radijska "Tužibaba" vrlo je slušana emisija. Priča se da
zahvaljujući njoj dobivate voditeljske angažmane za sva moguća
događanja na Kvarneru?
FERLIN: Ne znam koliko je to zahvaljujući emisiji. A da je postala
kultna jest, ali ne bih rekao da je kultna zahvaljujući meni, nego
slušateljima. Ja nemam zadanu temu, a katkad sam grub,
ciničan i prekidam onoga tko nazove, ako mi se čini da je samo nekoliko
sekundi predugačak. Katkad sam nehuman i mizantrop, ali mislim da sam
baš zato stekao krug slušatelja. A što
se tiče gaža vjerojatno sam mnoge zaintrigirao ciničnim komentarima.
Uostalom, odrastao sam na montypythonovcima, na ciničnim komentarima i
iščašenom humoru. Mislim da je netko iz "Frigidne
utičnice" sa Stojedinice provalio: "Što ih više
gaziš, više te vole", a ja se toga držim. I
slušatelji mi pokazuju da sam na dobrom tragu. Osobno ne
volim snishodljive ljude i komentare. Nikad ne podilazim
slušateljima, ali i ne idem džonom na one koji ne idu tako
na mene. Nisam napuhana veličina, znam gdje mi je mjesto i takav sam.
Uostalom, radim posao koji volim. Jednom mi je otac rekao kako ne može
vjerovati što radim tim ljudima, a još me i
plaćaju za to, i ugodno mi je tamo gdje radim. Pa ako se tome pridoda
barem jedan posto talenta, onda je to - to!
EKRAN: Sad već drugu
sezonu radite u Zagrebu. Hoćete li se preseliti iz Rijeke?
FERLIN: Ne, nipošto. Moja su djeca u Rijeci i zbog njih ne
želim mijenjati grad. Sin Nikola mi je osmoškolac, a kći
Martina srednjoškolka. Jako smo povezani, ja njih obožavam a
oni mene, valjda jer sam im tata, vole. Ako ne svaki, onda se svaki
drugi dan moramo vidjeti. S obzirom na to da sad postoji dobra
autocesta, nema nikakvog razloga da se samo zbog posla selim u Zagreb.
Uostalom, Vesna Karuza mi priloge za "Nedjeljom popodne"
šalje elektroničnom poštom, pa je dovoljno da se
u Zagrebu vidimo tek u nedjelju prijepodne i dogovorimo sitnice.
EKRAN: Kad vas ogovaraju
zavide vam na dobrom odnosu s djecom. Koji je vaš
roditeljski recept?
FERLIN: Nastojim svojoj djeci ponajprije biti prijatelj pa tek onda
tata kojeg se katkad može poslušati. Puno razgovaram s njima
i trudim se ne prodavati im floskule. Recimo, tražili su od mene da
prestanem pušiti. Znajući da sam ovisnik, nisam im dao lažno
obećanje nego sam obećao da neću pušiti pred njima. I toga
se držim.
EKRAN: Imaju li
vaša djeca televizijsko-voditeljskih ambicija?
FERLIN: Moja kći vodi ponekad školske priredbe jer svi misle
kako "Ferlinova mala" to mora raditi. Ali čini mi se da je sramežljiva
i da je to previše ne zanima. Više sluha ima za
jezike i govori već tečno tri jezika - engleski, talijanski i
španjolski. Sin uopće nema ambicije za takvo što.
Njega zanima nogomet. Trenira u NK Rijeci, ali je trenutačno na posudbi
u NK Zametu.
EKRAN: Sin će vam se,
dakle, oženiti manekenkom?
FERLIN: Još je premlad za ženidbu, ali kad vidim kakve mu se
cure sviđaju, ne bi me začudilo da mi snaha postane manekenka.
EKRAN: Kad već spominjemo
ženidbe, čujem da Barbara Kolar često uoči blagdana kupuje na riječkoj
tržnici...
FERLIN: Valjda je riječka tržnica bolje opskrbljena od zagrebačkih.
EKRAN: Javna je tajna da
ste u vezi s Barbarom. S obzirom na to da se ne želite preseliti u
Zagreb, kako funkcionira veza na daljinu?
FERLIN: Skupo.Točno onoliko koliko stoji cestarina Zagreb - Rijeka.
EKRAN: Ako se ne varam,
upoznali ste se na snimanju emisije "Svakog gosta tri dana dosta". Vama
tri dana očito nije bilo previše?
FERLIN: Dobro ste čuli, ali volio bih da ovaj razgovor prođe bez tih
pitanja.
EKRAN: Kad ste se razveli
otputovali ste u Ameriku. Mislili ste se preseliti?
FERLIN: Ne. Ali išlo mi je na živce što me svi
nešto moraju pitati o tom razvodu koji je prošao
vrlo civilizirano. Međutim, kako sam vodio dječji festival u hrvatskoj
njujorškoj zajednici, nakon festivala 2000. godine naprosto
sam produljio svoj boravak u Americi na tri mjeseca.
