Prošla nedjelja, 7. travnja, bila je iznimno važan politički dan. Zapravo su rijetki dani u kojima se koncentrira toliko stvarno i simbolično značajnih političkih događaja u nekoliko država koji najavljuju, otvaraju ili produbljuju procese koji bi sljedećih godina i desetljeća mogli utjecati na budućnost cijele regije. Neki pod tom regijom misle samo na države nastale raspadom Jugoslavije, ali je posrijedi širi prostor Balkana ili jugoistočne Europe koji obuhvaća još nekoliko starih država, Albaniju, Bugarsku, Grčku i Tursku, i novijih priznatih i nepriznatih država, poput dviju ciparskih tvorevina. U poslijepodnevnim satima te nedjelje na zajedničkoj konferenciji za novinare javnosti su se obratili predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Konferencija je službeno najavljena kao prigoda da se javnost obavijesti o čemu su na zajedničkom sastanku razgovarali i što su dogovorili ''državni vrh Republike Srbije“ i ''državni vrh Republike Srpske“.
Nikolić je precizirao da je posrijedi bio sastanak ''ljudi dviju srpskih država“. A najodgovorniji ljudi ''dviju srpskih država“ dali su na znanje da će Srbija odbiti ''ultimatum“ Europske unije prema kojemu mora birati između priznanja neovisnosti Kosova i ubrzanijeg nastavka pridruživanja Uniji. Položaj Srbije uistinu je težak i nitko se ne bi trebao osvetnički naslađivati time, neovisno o prošlim događajima. Ali ta vrsta staroga političkog mitomanstva i novije rezignirane patetičnosti kojima su prožeti nastupi srpskih političara – prošlih su ih dana uzorno demonstrirali predsjednik države Tomislav Nikolić i potpredsjednik vlade Aleksandar Vučić, vodeći političari iz vladajuće Srpske napredne stranke – uistinu je jedinstvena u prilično oštroj konkurenciji nacionalističke retorike na Balkanu. Nikolić je tako govorio o svjetskim ''alama i silama“ koje su se opet nepravedno okomile na Srbiju i koje stalno „ponižavaju srpski narod i srpske države“. Od toga je patosa odstupao ponešto robusni Dodik, koji je Srbiji preporučio da odbije ultimatum, kao što on odbija sve ultimatume međunarodne zajednice Republici Srpskoj.
Uvijek nešto tražiti
Iz vlastitog iskustva Dodik zna da nakon odbijanja ultimatuma obično nema nikakvih posljedica, a nakon prihvaćanja jednoga slijede novi ultimatumi. Treba uvijek nešto tražiti, poručio je Dodik svojim sunarodnjacima u Srbiji, a ne samo davati. Jučer su, kazao je, Hrvati u Mostaru održali Sabor na kojemu su zatražili uspostavu svoje teritorijalne jedinice u Federaciji BiH. Svi nešto traže, samo to Srbi ne smiju činiti. Jedna je konferencija za novinare tako objelodanila ili makar učinila potpuno bjelodanima više važnih političkih činjenica. Ponajprije, Srbija je odbila ''ultimatum“ Europske unije i tako ostavila otvorenim sukob s Kosovom kao najteži balkanski politički problem koji ima neposredan utjecaj na Albaniju, ali i na Crnu Goru i Makedoniju. Ako Srbija bude zaoštravala odnose s Kosovom, Albanija će zaoštravati odnose sa Srbijom i jačati retoriku prema kojoj se Kosovo može spasiti samo tako da se ujedini s Albanijom.
U Crnoj Gori živi vrlo brojna srpska zajednica koja se nije pomirila s odvajanjem Crne Gore od Srbije i koja neće odustati od nakane da se te ''dvije srpske države“ opet ujedine. Iste te nedjelje, 7. travnja, u Crnoj Gori održani su predsjednički izbori na kojima su se frontalno sučelila samo dva kandidata: kandidat crnogorskog bloka Filip Vujanović i kandidat srpskog bloka Miodrag Leković. Vujanović je jedva pobijedio, čemu je umnogome pridonijela i visoka apstinencija albanskih i bošnjačkih birača koju Milo Đukanović – koji se opet vratio u aktivan državni život i preuzeo ulogu premijera upravo zato da bi svom kandidatu pomogao da pobijedi i spriječio dolazak na vlast predstavnika srpskog bloka – mora shvatiti krajnje ozbiljno jer bez glasova pripadnika nacionalnih manjina njegova ''suverenistička“ Demokratska partija socijalista teško može vladati Crnom Gorom. Regionalni sukob Srbije i Kosova dodatno produbljuje rascjep u crnogorskom društvu i politici na dva tabora. Ni vrlo brojna albanska zajednica u Makedoniji neće ostati ravnodušna prema razvoju srpsko-albanskih odnosa. U njoj bi moglo opet ojačati secesionističko raspoloženje koje bi vodilo k stvaranju jedinstvenoga albanskog bloka i države na Balkanu.
Čini se da to shvaćaju i Makedonci, koji su na nedavnim lokalnim izborima teško kaznili oporbeni Socijaldemokratski savez koji je bio glavni akter parlamentarne i političke krize u toj zemlji potkraj prošle i početkom ove godine, a koju je većina Makedonaca doživjela kao kobnu podjelu unutar svoga nacionalnog bloka koja slabi makedonsku poziciju u odnosu prema albanskom bloku. Ne treba sumnjati da događaje u Makedoniji pozorno prate Bugarska i Grčka, koje ''makedonsko pitanje“ u svakom trenutku mogu učiniti problemom Europske unije. Nadalje, Nikolić i Dodik posve su otvoreno promovirali narativ prema kojemu je Republika Srpska druga srpska država na Balkanu. Riječ je o jednome od dva entiteta Bosne i Hercegovine koji nema status samostalne države, ali se vodstvo tog entiteta ponaša kao ''vrh“ samostalne države.
Ta je ''doktrina“ oblikovana još u bosansko-hercegovačkom ratu od 1991. do 1995. Srpski pravnici i političari tvrde da je BiH nastala kao nametnut savez dviju državnih tvorevina koje su stvorene prije nego što je sklopljen mirovni sporazum u Daytonu 1995. Jednu je tvorevinu činila ''genuina“ država Republika Srpska koja je stvorena u ratu, a drugu bošnjačko-hrvatska Federacija koja je stvorena izvana nametnutim Washingtonskim sporazumom 1994. Ne samo da je Republika Srpska ušla u BiH 1995. kao suverena ili makar kao polusuverena država, nego je njezino prisilno ugrađivanje u BiH tranzicijski aranžman koji će rezultirati potpunim državnim osamostaljenjem, kako priželjkuju takozvani europski nacionalisti, ili ujedinjenjem sa Srbijom, kako žele srpski paleonacionalisti. Republika Srpska ne dopušta BiH da prizna Kosovo. Ako bi to pokušala učiniti protiv njezine volje, onda bi se ona mogla pretvoriti u bosanskohercegovačko Kosovo i odmah proglasiti državnu samostalnost. To bi se savršeno uklopilo u trend formiranja dvostrukih nacionalnih država na Balkanu: Grci imaju Grčku i grčku Republiku Cipar, Turci imaju Tursku i Tursku Republiku Sjeverni Cipar, Albanci imaju Albaniju i Kosovo, Rumunji imaju, makar iz svoje perspektive, Rumunjsku i Moldavsku, mnogi Bugari misle da je Makedonija druga bugarska država, a Srbi tvrde da imaju dvije, a možda i tri srpske države – Srbiju, Republiku Srpsku i Crnu Goru.
Svi se ti događaji i procesi moraju ticati i Hrvatske, i to kako izravno tako i posredovanjem sudbine hrvatske zajednice u BiH. A koliko je tamošnja hrvatska zajednica osamljena i prepuštena sama sebi, pokazuje i niz događaja koji su se zbili te kobne nedjelje 7. travnja. Da Dodik nije obavijestio javnost da je dan prije održan Hrvatski narodni sabor (HNS) u Mostaru, u Hrvatskoj se ne bi ni čulo za to jer to ovdašnji političari i mediji smatraju nevažnim. HNS okuplja predstavnike hrvatskih nacionalnih organizacija i institucija u toj zemlji, koji su izjavu o položaju Hrvata i njihovim nacionalnim ciljevima u predstojećim političkim reformama podržali gotovo jednoglasno: za izjavu su glasovala 482 člana HNS-a, a samo je jedan, gradonačelnik Mostara, bio suzdržan. Hrvatski politički establišment obratit će pozornost na hrvatsko pitanje u BiH vjerojatno tek onda kada budu objavljeni rezultati popisa stanovništva koji će biti proveden u jesen ove godine, kao što su ga rezultati popisa stanovništva u Vukovaru prisilili da se mučno suočava s ''ćiriličnim pitanjem“ i protućiriličnim skupovima u zemlji, od kojih je najmasovniji dosad održan, nekim čudnim spletom okolnosti, upravo u nedjelju 7. travnja.
Iste je te nedjelje Željko Komšić – neslavni hrvatski član Predsjedništva BiH, koji je dva puta, 2006. i 2010. godine, izabran u to tijelo kao kandidat tamošnjeg SDP-a zahvaljujući glasovima Bošnjaka i suprotno volji apsolutne većine Hrvata – osnovao novu stranku koju je nazvao Demokratskom frontom. Nije pobliže ideološki profilirao novu stranku, ali je kazao da je otvorena za suradnju sa svima, osim s „fašistima“. Kazao je da to neće biti stranka vođa i vodstava, nego članova i građana, a odmah je potom jednoglasno, glasovima 432 člana osnivačkog skupa, izabran za vođu Demokratske fronte. Valjda taj identitetski konfuzni i politički neartikulirani bivši čelnik SDP-a i vođa nove frontovske organizacije, koji je priznao da se njegov naraštaj političara pokazao nedoraslim da riješi probleme društva i države u kojima živi, ne očekuje ozbiljan izborni uspjeh. Koga sada Komšić predstavlja u Predsjedništvu BiH? Hrvate, birače SDP-a koji su ga izabrali i koji su većinom Bošnjaci, svoju novu stranku ili naprosto samoga sebe? Bilo kako bilo, u Predsjedništvu BiH našao se vođa Demokratske fronte koja u vrijeme predsjedničkih izbora 2010. nije ni postojala.
Ignorancija političke klase
Ako mu je opstanak u SDP-u postao nepodnošljiv, Komšić je morao biti toliko politički pristojan da prije isteka mandata ne osniva novu stranku i ne uvodi je nelegitimno u najviše državne institucije. No kakvi bi uopće bili njegovi izgledi da osnuje novu stranku i da to privuče iole ozbiljniju pozornost javnosti nakon što mu istekne mandat? Spomenuti događaji nose u sebi više političkih implikacija no što ih je moguće navesti ili sagledati u ovom trenutku. No jesmo li što o tim regionalnim zbivanjima i procesima čuli u kampanji naših stranaka i kandidata za Europski parlament? Nismo o tome čuli ništa suvislo i razborito premda su bili savršeno gradivo za artikuliranje regionalne politike ili makar nekih stavova o regionalnoj politici Hrvatske kao buduće članice Europske unije. Kroz nevidljivu i nečujnu kampanju za prve europske izbore povremeno bi se probile priglupe političke fraze i pouke pokupljene iz kakva na brzinu sklepana priručnika o Europskoj uniji. Lijenosti i ignoranciji hrvatske političke klase kao da nema kraja.
>>Dodik će svjedočiti za Karadžića: U ratu smo se susretali
