Ostavština Huga Chaveza, čovjeka za kojeg je Bloomberg jučer objavio da je stvorio osobni socijalistički brend, u osnovi se svodi na podijeljenu i vrlo nasilnu Venezuelu. Chavez je veliki lider koji je na krilima populizma i vojnog backgrounda nacionalizirao više od tisuću kompanija te potpuno slomio moć i utjecaj ogromnih inozemnih naftnih kompanija. Svojim ratobornim i osebujnim političkim nastupima, u kojima je dijelio nemilosrdne lekcije zapadnim političarima, priuštio si je znatne simpatije čak i u suvislom dijelu zapadnog lijevog političkog establišmenta. No, bez obzira na sve simpatije, svim ozbiljnim pa i lijevim analitičarima potpuno je jasno da je Chavez odveo Venezuelu na put izuzetno opasnog i već viđenog socijalističkog eksperimenta, eksperimenta koji je do sada završavao s dubokim društvenim traumama. Čak i uz enormne zalihe nafte, “mudra” Chavezova politika dovela je u Venezueli do nestašica hrane i visoke inflacije te dramatične devalvacije. O tome da je de facto svojim načinom vladanja sebe promovirao u praktički apsolutnu vlast te da je skršio venezuelske državne institucije i ne treba trošiti previše riječi. I Bloomberg je primijetio da je Chavez puno napravio na poticajima za hranu i stambeno zbrinjavanje te na proširenju zdravstvenih usluga i obrazovanja na puno širi dio venezuelske populacije, ali je isto tako jasno da je Chavez utemeljio svoj gospodarski model na – nafti, nafti i nafti. Drugim riječima, jedan od rijetkih velikih preostalih socijalista u ovom tisućljeću, kao i svi raniji radikalni socijalisti, nije stvorio održive osnove rasta za svoju zemlju.
Dominacija državne intervencije i korupcije u svim oblicima života u Venezueli sasvim će sigurno biti zapamćena kao dio političke kulture koju je stvorio Hugo Chavez. Ipak, Chavez neće napustiti svjetsku političku pozornicu kao potpuni izopćenik, tj. onako kako je zaslužio. Na posljednji ispraćaj doći će mu brojni predstavnici moćnih latinoameričkih zemalja, a vrlo vjerojatno i mnogi prekooceanski socijalistički umovi. Isto tako, ni svjetska financijska tržišta nikad nisu dovoljno penalizirala ono što je Chavez učinio venezuelskom društvu.
A Venezuela je postala jedna od najnasilnijih zemalja u svijetu. Broj ubojstava je od 2010. porastao nevjerojatnih 23 posto. Sa stopom ubojstava od 73 čovjeka na 100.000 stanovnika Venezuela je najopasnija zemlja za život u Latinskoj Americi. A javne financije te latinoameričke ljepotice prava su katastrofa. Chavezovi su proveli 32-postotnu devalvaciju da zatvore proračunsku rupu koju procjenjuju na 11 posto BDP-a. Drugim riječima, Hugo Chavez ostavio je voljenu Venezuelu u ruševinama.
Teško se oteti dojmu da bi Chavezov opasni populizam lako mogao uhvatiti korijena i na hrvatskim prostorima. Nezadovoljstvo među hrvatskim radnicima, a još više među nezaposlenima toliko je da je potpuno logično očekivati veliki uspjeh opasnog, demagoškog populizma na predstojećim lokalnim izborima. Sada je ključno pitanje hoćemo li na pravi način naučiti čitati tuđa iskustva ili ćemo baš sve naučiti na svojoj koži.
U slučaju da Hrvatska na sljedećim lokalnim izborima napravi veliki zaokret prema populizmu, posljedice će biti dramatične i to u epskim razmjerima.
Mnogo ljudi još ne shvaća da nam može biti još gore. Oni na vlasti ili ekonomisti koji su više puta rekli kako misle da smo napokon dotaknuli dno krize trebali bi se osvijestiti i shvatiti da to kako će nam biti ovisi prvenstveno o nama samima. Ako i dalje budemo ovako nekompetentni i nekonkurentni, pojas socijalne sigurnosti koji nas čuva od potpunog rušenja društva već dva desetljeća potpuno će se istopiti. Zar netko ne vjeruje da u Hrvatskoj nisu moguće nestašice hrane nakon bankrota zemlje? Nemojmo biti naivni, hrvatska nema naftu da bi mogla podnijeti nekog hrvatskog Chaveza. A oni naviru.
