Kad prelaziš ulicu, uhvati me za ruku, jer život je ono što ti se događa dok ti razmišljaš o nekim drugim stvarima”, izjavio je veliki Lennon. Dakako prije no što će ga pogubiti onaj čije ime namjerno neću izgovoriti, a koji je preko reda, bez iole talenta htio ući u vječnost i ostati upamćen.
Lennon je vrhunaravnost bliskosti vidio u dodirima dlana, ruku koje u jednakoj mjeri mogu i graditi i rušiti. “Slučajno” ili namjerno. Onako kako je s jasnom namjerom, po savjetu Demetrija Faleronskog, faraon Ptolomej I. Soter svu do tad sakupljenu mudrost svojega vremena odlučio okupiti i čuvati u Aleksandrijskoj knjižnici. Onako kako su dični Rimljani Cezar i Aurelijan “slučajno” ognju dopustili da poždere taj “hram svitaka punih mudrosti”.
Uz biblijski uvriježenu ljevicu koja prima i desnicu koja daje koje jedna za drugu ne bi trebale znati, u nas ruke uključuju i u narodu uvriježena slikovna dočaravanja odlaska u smrt. Za nekog tko je netom preminuo tako se znalo reći: “Ah, bacio je kašiku.”
Osobno sam zbog tog izraza zamišljala brvnaru u kojoj sjedi netko kome je pukao film, pa bijesno u kut drvene građevine odbacuje veliku jušnu žlicu i demonstrativno izlazi na već ionako otvorena (drvena) vrata i odlazi u svjetlost mladog dana. To je, dakako, znatno poetičnije od također uvriježena izraza: “Ah, prdnuo je u fenjer” za čije je poimanje već potrebno temeljno znanje o sagorijevanju koje kao dijete nisam imala. Do spoznaje kako u plinovima što ih ispušta stražnjica nema kisika zahvaljujući kojemu uopće može izgarati gorivo, odnosno zapaljiva tvar sam tako mislila da je smrt prdenjem u fenjer izraz čiste nepristojnosti, a ne gašenje plamena.
Kao svršetak probavnog trakta, stražnjica mi je u djetinjstvu simbolikom zauzimala važno mjesto. Naime, kad bi mi za ručak poslužila neko varivo “čudnog” izgleda u koje bih se zato zagledala kao “tele u šarena vrata”, pokojna baka Marija bi mi rekla: “Ajde, ćerce, jedi, nema guzica oko!”
Dugo sam zbog bake pokušavala stražnjicu zamisliti kao jednooko čudovište, shvatiti povezanost oka i otvora na koji izbacujemo ono u što se hrana naposljetku pretvori, povezanost skrbi o nečemu što “čuvamo kao zjenicu oka svoga” i obnevidjelog analnog otvora koji je nekima ipak daleko bitniji od svega drugog. Dugo nisam znala što bih s tim izričajem. Jednako tako mi je nebulozno zvučao onaj put od želuca (ili stražnjice) do srca. Ili onaj morbidni sinonim za žestoko učenje skraćen na “zicflajš”. Ili, pak, grijanje stolice koja bi zapravo trebala biti stolac. Doduše, sve vezano uz učenje u nas je, od pojave demokracije (ili je riječ o pukoj koincidenciji) postalo opsoletno, smiješno zastarjelo, budući da kao i sve u liberalnom kapitalizmu (koji u nas šaljivo nalikuje feudalizmu) ima svoju cijenu, pa tako i diplome zbog kojih više ne treba nužno grijati stolac gluteus maximusima.
Preskočimo li prispodobe o nogama i onu staru “U laži su kratke noge” koja se izjalovila (jer da je stvarnosno primjenjiva, u Saboru bi nam sjedili jazavčari), stižemo do početka probavnog trakta, odnosno usta zbog kojih prije jela trebamo prati ruke. Kako se ne bismo uprljali i zarazili nečim. Premda Isus u kojeg navodno vjeruje više od devedeset pet posto stanovnika Lijepe Naše veli kako čovjeka ne prlja ono što u sebe unosi na usta, nego ono što iz njegovih usta izlazi. Čak ni zaraženo goveđe meso. Ako je termički obrađeno. Mnogi, međutim, ne shvaćaju parabole, pa se svojski prljaju. I to svjesno.
U ustima su zubi kojima čovjek drobi hranu, iscrtava osmijeh ili grize. Ljudi kažu da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Valjda po principu: Daj što daš, samo da daš. Pa makar dao i Trojanskog konja. Zato su, valjda, zubi prepuni simbolike, pa tako imamo ljude koji su kvarni kao kvaran zub, ili kažemo: “Boli te glava? Pa i zub boli kad je šupalj”! Možemo se čak odvažiti i neke prozvati “stokom sitna zuba”. No, ipak mi se nekako čini kako su daleko opasnije sitne duše velikih očnjaka koje u ostrašćenim čoporima vole rušiti veće od sebe, talentiranije. Kao, recimo, riječkog dr. Housea, neurokirurga Štimca koji se, valjda kako bi svima bilo bolje, kako bi bili “kao bubrezi u loju” preselio u Čabar i opću medicinu. Jer nekad su nekima istine poput prazne slame. “Ni pod zub”.
O samoj glavi, pak, volimo govoriti kao o točki prosvjetljenja, o prosvjetljenju kao o putovanju “iz guzice u glavu”. Čak i ako je netko u glavi “bistar kao boza” ili ako su neki dijelovi glave u bolnim stanjima simboli nehaja. Poput uha. “Zabole me uvo,” volimo reći i koordinirano pritom odmahnuti rukom. Kao da nas se ne tiče ono što nam se događa dok mi razmišljamo o nekim drugim stvarima.
Život je ionako u nas nalik društvenoj igri s minimalnim tjelesnim naporima. Poput frizbija. Dok jedni zimi s grčem u središtu probavnog trakta razmišljaju o plaćanju režijskih računa, oni kojima ovi s grčem u želucu od svojih plaća izdvajaju za njihove plaće optužbama koje nalikuju na doskočice u najvišoj se zakonodavnoj instituciji koja zapravo predstavlja građane dobacuju kao mahnitim frizbijem. Frizbijem na kojem piše UDBA. Kog taj frizbi u centar prosvjetljenja pogodi kao kletva, taj je izdajnik.
Bez argumenata. Igra je ionako čisti ludizam. Čak i u Saboru koji je navodno ozbiljno mjesto krcato ozbiljnim zastupnicima koje su izravno izabrali trezveni birači kojima je cilj odabrati predstavnike koji će skrbiti o tome da ondje izglasani zakoni svima jamče život dostojan čovjeka. S obzirom na to da je posljednjih nekoliko desetljeća u tom najvišem zakonodavnom tijelu najveći problem povijesnog karaktera, odnosno udbaškog, partizanskog i ustaškog, nameću se dva zaključka. Ili smo svi mi kao “bubrezi u loju”. Ili je Churchill nakon druženja s prosječnim biračima došao do frapantno točnog zaključka.
Jedno je sigurno: barem u hrvatskom jeziku guzica nema obraz. Englezi nisu te sreće.
Predsjednica ugostila Hrvate iz Bosne i Hercegovine
Po pitanju uhičenja u MULJANIKU, Ljudi dragi ne podsječa li vas sve ovo na AGROKOR i šprancu modus-operandi kako je i tamo i ovdje sve po istoj špagi rađeno?? Naime milijarde i milijarde su se upumpavale u Agrokor 20 godina,a, čemu ako je poslovao dobro? o? Može se valjda financirat iz tekućih prihoda??? Naravno da je mogao ali se dobit PRALA po of- shore računima roba kreditima kupovala za prodaju, sve je klapao 20 godia dok banke nisu zatvorile pipu, do tada nitko nikog za NIŠTA pitao nije ni politiku niti radnike,niti upravu, čim je dotok novca stao počela su uhičenja, optužbe, kokošarenje! P IDENTIČNOJ špraci i ovdje, jedina je razlika što je tamo muzlo banke a ovdje državni proračun ali jučer je pipa zatvorena a vidi vraga več danas slijede uhičenja! Nije li to hebeni dokaz sprege mafije,politike i sudstva???? Do sada pravosudnim tijelima 25 godina ništa nije bilo sumnjivo ALI NIŠTA a odmah dan nakon oduke o prestanku financiranja pojavilo se hrpe sumnji, optužbi, dokaza i to za konkretne ljude- SLUČAJNO??? OOO da, sasvim slučajno! Sada će oni sa vrha piramide-POLITIKE zamest tragove, preko pravosuđa začepit ucjenom pred zatvorom sudionicima svega toga i dodjelit 10 vreča krumpira za guljenje kao kaznu! ZLOČ-ORG. zvana još i BORG jaše dalje, narod šuti a HDZ-u će porast rejting!