Beirut je sada veliko gradilište. Ruševine duž bivše "Zelene crte",
koja je razdvajala kršćanski Istočni Beirut od muslimanskog Zapadnog
Beiruta, odavno su raščišćene, a u središtu grada, potpuno uništenom u
15-godišnjem građanskom ratu, svakodnevno niču novi poslovni neboderi i
obnavljaju se stare zgrade.
Već se i u takvom Beirutu može naslutiti zašto su ga do početka rata
1975. godine nazivali "Pariz Bliskog istoka". Na sve strane luksuzni
hoteli, restorani s najboljom hranom na svijetu, cafei i barovi s
najljubaznijim osobljem, prekrasna obala i plaže s moderno odjevenim
djevojkama, za koje mnogi svjetski putnici tvrde da su najljepše na
svijetu.
U projekt obnove u ratu uništenog Središnjeg distrikta Beiruta dosad je
utrošeno 20 milijardi dolara. Obnova je započela 1995. godine, na
prostoru od gotovo dva milijuna četvornih metara. Od ukupno 907 zgrada
na tom području restaurirat će ih se 265, a 642 su uklonjene jer su
bile previše razrušene da bi se obnavljale. Poseban je problem
uklanjanje golema smetišta na morskoj obali, koje je nastalo tijekom 15
godina građanskog rata, koje je zauzelo 265 tisuća četvornih metara
mora.
Zasluge za uspješnu obnovu pripisuju se u veljači ubijenom Rafiqu
Haririju, koji je 1993. godine, kao tadašnji premijer, pokrenuo projekt
pod nazivom "Horizon 2000", kojim je predviđena potpuna obnova središta
Beiruta do 2007. godine. Obnovu izvodi dioničko društvo utemeljeno radi
obnove, "Solidere", u kojoj 10 posto od 1,65 milijardi temeljnog
kapitala drži upravo obitelj Rafiqa Haririja.
Zapadnjački šarm
Osim optužaba za korištenje obnove Beiruta za osobno bogaćenje,
Haririju se zamjerala i gradnja goleme džamije Muhammada Al-Amina na
Trgu mučenika u Središnjem distriktu. Hariri je 2003. iskoristio svoj
položaj premijera i glavnog dioničara Soliderea te osobno uložio 20
milijuna dolara u podizanje najveće džamije u Beirutu, koja strši posve
u neskladu s okolnim zgradama iz francuskog i otomanskog kolonijalnog
razdoblja.
Beirut općenito djeluje zapadnjački, ali mu šarm daje tipična
istočnjačka gužva na ulicama, kulinarski specijaliteti i stanovnicima
urođena sklonost trgovanja. Europi se posebno trude nalikovati u
Ashrafiyi i Džemajzi, u kršćanskom Istočnom Beirutu, gdje gotovo da i
nema reklama i natpisa na arapskom, nego samo na engleskom i
francuskom. Prosječan Hrvat ostane postiđen kada shvati da većina
stanovnika Beiruta, osim arapskog, može dobro govoriti bar jedan, a oni
mlađi i oba od ta dva svjetska jezika. U Ashrafiyi se nalazi po noćnom
životu poznata Rue Monot, s desecima barova i klubova u kojima se
beirutska mladež opija prije odlaska u diskoteke, kojih ima također na
desetke posvuda u gradu.
Cijene kao u New Yorku
Međutim, ako čovjek želi iskušati sve što se nudi, potrebno je ponijeti
vreću novca. Kava u kafićima na najboljim lokacijama stoji tri dolara,
pivo u boljoj diskoteci čak sedam, a pristojnu večeru u solidnom
restoranu platit ćete minimalno 15 dolara. Hotela u kojima se noćenje
plaća manje od 50 dolara samo je desetak u cijelom gradu. Poslovni
prostori, pak, u Središnjem distriktu, pa i Ashrafiyi, plaćaju se kao i
oni u New Yorku i Tokiju.
Ipak, Saudijcima to nije nimalo skupo. Gosti iz Saudijske Arabije,
najvećeg investitora u Libanonu, čine čak jednu trećinu od 1,2 milijuna
turista koji su prošle godine posjetili Zemlju cedrova, pa su
stanovnici Beiruta luksuzne hotele s pogledom na more u zapadnom dijelu
grada već prozvali "saudijskim haremima". I 350 tisuća Europljana
boravilo je 2004. godine u Libanonu, no ukupan broj turista još nije
dosegnuo brojku od 1,4 milijuna iz predratne 1974. godine. Može se u
Beirutu zamijetiti i mnoštvo Amerikanaca, čijem je pojačanu interesu za
tu bliskoistočnu zemlju s predsjednikom kršćaninom pridonio i tjednik
Newsweek, koji je Libanon prošle godine uvrstio među 12 najboljih
svjetskih destinacija.
Beirut: Iz ruševina niče novi Pariz Bliskog istoka
