U travnju prošle godine državni se vrh, u najjačem sastavu, poklonio žrtvama Jasenovca. I neka su. Dva mjeseca kasnije, u lipnju, splitski gay pride pohodilo je pet ministara iz vlade Zorana Milanovića. I neka su. U jesen su koračali u vukovarskoj Koloni sjećanja. I neka su. Obilježili su pravoslavni Božić, obilježit će i Uskrs. I neka. Iskaz je to civilizacijskih dosega i, naprosto, poštovanja prema manjinama ili pak žrtvama neovisno o nacionalnoj pripadnosti.
No u nedjelju na Plitvicama pokloniti se žrtvi Josipa Jovića, prvog hrvatskog branitelja stradalog u Domovinskom ratu, nisu došli. Premda nije nimalo etički skupljati političke bodove na tragediji obitelji Jović – koja personificira tragediju tisuća drugih – nevjerojatna je ta lakomislenost kojom su vladajući propustili smiriti strasti nakon nes(p)retne izjave o građanskom ratu u Hrvatskoj, nakon optužbi vukovarskih branitelja da silom nameću zakon o dvojezičnosti. Ignoriranjem obljetnice tragičnog događaja koji simbolizira početak Domovinskog rata upravo su otvorili široku frontu za politiziranje koju će njihovi oponenti i te kako kapitalizirati. Možda već za koji dan, na marginama velikog zagrebačkog skupa podrške Vukovarcima koji se protive uvođenju ćirilice.
Ako to već nisu učinili iz pijeteta, svojim dolaskom na Plitvice mogli su ušutkali glasnu desnicu koja proteklih mjeseci vrije upravo na valu braniteljskih emocija. Imali su priliku demantirati sve one koji ih, često neutemeljeno i bezrazložno, optužuju za nedostatak senzibiliteta prema braniteljima. Nisu je iskoristili.
Prema Registru branitelja sedam članova aktualne vlade, naime, skupilo je više “borbenih” dana od 10 članova vlade Jadranka Kosor. Sedam ministara Kukuriku koalicije bilježi 4674 dana u borbenom i 848 dana u neborbenom sektoru. Nitko od njih – samo jedan – nije iskoristio blagodati službenog vozila s vozačem i došao na Plitvice.
No bio je blagdan, kišni dan, tko bi napuštao topli dom kao što je to 1991. godine učinio Josip Jović? Za razliku od političkih elita, hladnoća nije smetala braniteljima iz Karlovca koji su do Plitvica trčali, kao ni braniteljima iz Senja i Raba koji su onamo hodali. Umjesto da vladajuća garnitura svojim kritičarima zakuca “zicer”, iz Ureda predsjednika šalju savjetnika za unutarnju politiku pored dva mnogo adekvatnija rješenja: savjetnika za branitelje Vinka Kovačića ili pak savjetnika za obranu Zlatka Gareljića. Salve zvižduka pa ignoranciju priuštili su ni krivom ni dužnom Siniši Tataloviću, a ministar Ranko Ostojić... to je već posebna priča.
Što god mislili o njegovu upravljanju resorom policije, ostaje gorka činjenica da su okupljeni branitelji rasplakali – svog suborca. Prenisko je pozicioniran u odnosu na premijera kojeg su očekivali? Ili je ipak previše crven za njih?
Da ironija bude veća, koju minutu prije zapovjednik akcije Plitvice Josip Lucić u svom je nadahnutom govoru naglasio i ovo: “Svrstavati nas branitelje lijevo i desno, bojiti nas u crvene i crne beskrajno je jadno”.
Nakon skandala na Plitvicama teško se oteti dojmu da su se pojedini branitelji na crvene i crne podijelili sami.
Ako je vjerovati Željku Dilberu da se bojkot dogodio spontano, ispada da su se branitelji, okupljeni u plemenitoj namjeri, u konačnici ponijeli poput uvrijeđene djece. Svoj bijes i ogorčenost mogli su sutradan objaviti u obliku kakva priopćenja, a ovako su u svojoj nepromišljenosti povrijedili Mariju Jović koja je ove godine plakala jače no proteklih, kao i svaka majka kad uvidi da joj sinovi nisu složni.
Kišovit i leden, tako nalik na kobni dan otprije 22 godine, ovaj Uskrs srećom nije bio krvav, ali da je bio žalostan, i te kako.
