Nije riječ o nostalgiji za prvom fazom višestranačja u Hrvatskoj, ali, ruku na srce, u to su doba sve ozbiljne stranke u parlamentu imale paletu pojedinaca vrijednih poštovanja, ljudi koji su politiku razumijevali kao bitku idejama i stavovima, a ne kompjutorski obrađenim fotografijama. Novo doba donijelo je nova pravila. Hrvatskim političarima modernoga kova, posebno onima čije su stranke oko ili ispod izbornog praga od pet posto, od pametne je ideje važniji postotak na nekoj rejting-ljestvici ili kakvo "kemijanje" s nekim iza zatvorenih vrata što se javnosti predstavlja kao ispitivanje mogućnosti programskog povezivanja.
Iako su izbori još relativno daleko, temperatura u stranačkim taborima značajno je porasla. Pogotovo slabijih stranaka, koje muči tjeskoba hoće li ostati u prvoj ligi. U njihovim se središnjicama s neopisivom pozornošću prate ankete koje ritualno provode različite agencije za potrebe različitih naručitelja, a svaki nepovoljni postotak tumače kao veliku urotu političkih protivnika i dirigiraih medija. Naravno, na povremene se povoljnije naznake pozivaju kao na dokaz jačanja.
Potpuno nekritični prema sebi, ne razmišljaju o vremenu koje im je prošlo u spavanju, internim borbama ili poziranju. Ne razmišljaju ni o tome da povjerenje birača treba zaslužiti radom. Kao da zaboravljaju da ankete o popularnosti daju tek naznaku trenda i da rukom koja zaokružuje kandidata na biračkom listiću ne upravljaju plaćeni anketari... U potrazi za vanjskim razlozima svoje slabosti, političari ne shvaćaju da se izbori ne dobivaju u kabinetima Markova trga.
Mnogim nabildanim zvijezdama već dugo nije pala prašina na cipele, ali se one ipak čude kako to da građani ne prepoznaju njihovu predanost općim interesima. Možda zato što su politiku uvelike sveli na pokušaj da se već sad što bolje pozicioniraju prema Ivi Sanaderu i Ivici Račanu, kojima će nakon izbora trebati koalicijski partneri.
Pripremna utrka za birače, koja se u posljednje vrijeme intenzivirala, pretvorila se u lov na Ivu Sanadera. Rrazumljivo, ipak je on premijer pa je najisplativije i najlakše udariti na njegovu politiku. No, zanimljivo je da nitko ne traži od premijera da zbog sazrijevanja demokracije redizajnira, primjerice, sustav izbornih jedinica koje je, zbog vlastitih probitaka, potpuno neprirodno svojedobno iskrojio HDZ.
Dok u kuloarima mnogi govore o prebukiranosti parlamenta, nitko ne traži radikalno smanjivanje broja izbornih jedinica ili proglašenje Hrvatske jednom jedinicom. Logično, jer dobro znaju da tada nema provlačenja. Jedna izborna jedinica ne ostavlja vremena za glumljenje politike. U jednoj jedinici regionalne stranke poput IDS-a ili PGS-a ili MDS-a ne bi mogle igrati.
U njoj ne bi bilo lako ni strankama koje figuriraju kao nacionalne, a zapravo funkcioniraju kao regionalne, poput HSLS-a. Brzo bi zapeli i jaki pojedinci iz slabih stranaka poput Vesne Škare-Ožbolt ili neovisni kandidati poput Ive Lončara ili Slavena Letice ili Stipe Gabrića Jamba, čije se pojavljivanje očekuje na sljedećim izborima za Sabor... Jedna izborna jedinica pročistila bi politiku brže od bilo kojeg poznatog sredstva za čišćenje političke scene. No, unatoč tome, šanse da bude uvedena su nikakve.
Velike stranke poput HDZ-a i SDP-a, koje to mogu izvesti zajednički, ne žele slušati prigovore da su se urotile protiv konkurencije. One srednje, poput HSP-a, HSS-a i HNS-a, koje ne bi imale problema s pragom, mogu dobiti više zastupnika u 10 jedinica nego u jednoj. Malima i regionalcima, pak, ovaj model odgovara jer im, umjesto da ispadnu iz nacionalne lige, koalicijski potencijal raste. U konačnici vlast se svodi na trgovanje, plaćanje ucjena i podilaženje hirovima saveznika na račun poreznih obveznika.
Dokad?
