Nema onoga tko ne zastane ispred kuće Antuna Abramovića (46) u glavnoj ulici u Posavskim Podgajcima kod Županje i pogleda dinosaure u gotovo prirodnoj veličini i rode koje su Antunova ljubav od malih nogu, piše magazin Oluja.
Dok znatiželjnici zastaju i razgledaju pretpovijesne nemani u ovom Jurskom parku u Posavskim Podgajcima, pitaju se od čega su napravljeni kada tako vjerno izgledaju, a ima ih i koji sebi naručuju ove zvijeri jer žele ih imati u svojim dvorištima. Antun je bio branitelj, pripadnik 131. županjske brigade i branio je županjsku Posavinu, a kada je rat u njegovom kraju završen, radio je kao soboslikar i ličilac. No, teška vremena se osjete u županjskoj Posavini možda i više nego drugdje pa je bilo sve manje posla jer se sve manje gradi da bi bilo posla i za soboslikare, a i ljudi, želeći uštedjeti, sami bojaju zidove i obrt je nedavno zatvorio. Izradom dinosaura i drugih nemani počeo se baviti prije 5-6 godina. Materijal od kojega ih izrađuje je neobičan - sve nemani ispred Antunove kuće izrađeni su od stiropora koji se u Slavoniji koristi, uglavnom, za toplotnu i zvučnu izolaciju pri gradnji stambenih objekata.
Pomažu mu i sinovi
- Prvo sam, prije nekoliko godina, uoči Uskrsa napravio veliko uskršnje jaje od dva metra, obojio ga u razne boje i postavio u veliko gnijezdo ispred kuće i to se svima svidjelo. Poslije sam izradio dinosaura visokog 3,60 i dugog 6 metara jer su sinovi, 9-godišnji Filip i 7-godišnji Joakim, upravo njega zaželjeli, a poslije su na red došli drugi, nešto manji dinosauri u raznim pozama, nekima sam dodao i ribu koju su upravo ulovili. Budući da jako volim rode, činilo mi se lijepim da tu bude i koja roda u gnijezdu. Izradio sam i puno malih dinosaura i roda, visokih desetak ili petnaestak centimetara. Nije to težak posao, valja samo biti strpljiv i precizan. Od kocke stiropora prvo napravim “u grubo” žičanom četkom oblik onoga što radim, a poslije dotjerujem grubim brusnim papirom i “finiširam” finim šmirgl-papirom. Potom premazujem ljepilom i bojom da bi se figura učvrstila i izgledala što vjernije originalu kojega možemo vidjeti u knjigama ili na internetu odakle i crpim inspiraciju i ideje - kaže Antun Abramović pokazujući kako boji rodu koja u kljunu nosi novorođenče u platnenom zavežljaju.
Za izradu onog velikog dinosaura trebalo mu je dva mjeseca jer je radio dnevno sat-dva, ali da se intenzivno njemu posvetio bio bi gotov za 15-tak dana. One male prapovijesne nemani izradi za jedan dan. Posebno je ponosan na svoje sinove, Filipa i Joakima koji također izrađuju figurice, ali i junake i čudovišta iz crtanih filmova i stripova i, za razliku od oca, od plastelina. No, rado pomažu ocu pri radu na većim figurama u stiroporu, “glačajući” brusnim papirom dijelove dinosaura gdje je neophodna preciznost.
Rode najveća ljubav
- Za jedan dan je gotov ako ima zatvorena usta, ali ako su mu usta otvorena, na njemu ima dva dana posla jer je pipkav rad na zubima. Sada se bavim mišlju kako izraditi oči, a da djeluju prirodno i sjaje se i čini mi se, pri kraju sam da ostvarim svoju ideju. Mislim da sam do sada izradio, što većih, što manjih, preko stotinu figura. Najveća su mi ljubav rode jer, kada sam bio mali, govorili su mi da rode donose bebe i spuste ga mami i tati kroz dimnjak i zato imaju gnijezdo na dimnjaku. To me oduvijek fasciniralo iako se u mojoj obitelji prepričava događaj iz 1920. kada je roda nosila u kljunu zmiju i spustila je kroz dimnjak pa je zmija pala na “siniju”, stol gdje su objedovali uz ognjište kako je to nekada bilo.
Djed, kaže priča, bio je jako ljut, uzeo je pušku i pucao u rodu, a nedugo nakon toga, grom je udario u štagalj i zapalio ga što se kod mojih predaka protumačilo kao kazna i nesreća zbog pucanja u rodu. Od tada su rode kod nas gotovo, svete i nitko ih ne dira. Nekada je u Posavskim Podgajcima bilo puno roda i preko stotinu gnijezda na kućnim dimnjacima, a sada ih je samo pet. Zadovoljstvo mi je vidjeti kako se rode vraćaju na svoja gnijezda jer to najavljuje proljeće - kaže Antun dodajući kako radi na osnivanju udruge za zaštitu roda u njihovom lijepom mjestu uz Savu.
>>Sjećanje na Banovinu ‘91. - Kako smo iz ponosa i inata podigli hrvatski barjak
>>Mile Dedaković Jastreb: U Novigradu sam se preporodio
Hvalevrijedno!