Magazin Oluja

Branko je hrvatski Kalašnjikov! 'Želio sam biti slikar, a postao sam puškar'

Branko Ignac Končić
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
1/5
04.03.2014.
u 19:00

Djed Branka Ignaca Končića je bio oružar u Austro-Ugarskoj, a otac oružar u bivšoj Jugoslaviji, piše magazin Oluja.

Branko Ignac Končić hrvatski je Kalašnjikov, piše magazin Oluja.

– Ma ne, zaboga pa što to pričate – reagira oružar Končić. – Zar u jedanaestom mjesecu 2012. godine ugledni švicarski stručni časopis “Visier” nije pisao o vašim dostignućima? Samo je odmahnuo rukom. To je Branko Ignac Končić. Ovo je novo vrijeme u kojem zaborav nagriza naša sjećanja. Globalizacija i kapitalizam ušli su na velika vrata bez kucanja, još smo spavali a buđenje je rezultiralo brzim trkom na posao, prekovremenim radom.. Manje pričamo o sebi, manje o starim događajima, ne stignemo se prisjećati stvari koje su bile lijepe i činile nas sretnima.. I svi moramo priznati da nam je posljednji put treperilo srce i da je osjećaj bio jednak onom na početku kad su bili oslobođeni generali iz Haaga, a taj dobar osjećaj trajao je danima i onda smo se vratili u budućnost...

Ovo je, dakle, priča o malom čovjeku i njegovu radu za koji mnogi već znaju, ali je sve to toliko interesantna priča da bi je trebalo ispričati od samog početka. Početkom 1991. godine puškarska radionica “Jelen” iz Turopolj,a čiji su vlasnici bili Zdenko Sever i Branko Ignac Končić, vrsni oružari s dugogodišnjim iskustvom, uključuju se u organizirano skupljanje, proizvodnju i distribuciju svih vrsta oružja za bojišta. Sever je puškar kundačar, majstor za drvene dijelove oružja, a Končić vojni puškar – VKV majstor za metalne dijelove oružja.

Počeli s bombama

– “Jelen” je osnovan 1987. godine kao radionica koja se bavila popravkom lovačkog i sportskog oružja – prisjeća se Branko Končić. – Izrađivala je nove karabine i prepravljala je postojeće oružje. Takvih radionica nije bilo puno, a kad je počeo rat, “Jelen” oglašava besplatan popravak oružja bilo kojim uniformiranim pripadnicima hrvatskih postrojbi.

Prvo je počela proizvodnja bombi u prilično velikim količinama. Kako je pisao „Globus“ od 26. veljače 1993. godine iz pera Ive Pukanića. Tada je Branko Ignac Končić, između ostalog izjavio: “Kad je policija shvatila da se razumijemo u posao, mobilizirala je nas i „radionicu“. Postojala je velika potreba za bombama, no problem je u tome što se kućišta bombi moraju tokariti – skup proces zajedno s materijalom, to su radili neki privatnici u Velikoj Gorici. Kasnije nalazimo tvrtku koja je lijevala kućišta pa prestajemo s tokarenjem, ali su tada probleme radili upaljači. U nedostatku originalnih koristio se običan fitilj koji izgara za samo sedam sekundi. Osvajanjem prvih vojarni dolazimo do upaljača, ali oni su školski i moramo ih prepravljati. Teško je bilo i s eksplozivom, “amonal 5“ koji smo dobili, morao se trošiti brzo jer nismo znali koliko je star, nakon nekog vremena se kristalizira i pretvara u granulat koji eksplodira od trenja. „Vitezit“ izaziva glavobolje jer sadrži glicerinske pare, bombe smo zato punili s plinskim maskama na glavi. Nabavili smo TNT tek poslije kada smo osvojili kasarne. U to vrijeme neprijatelj je uz pomoć špijuna točno znao gdje se nalazi radionica.

– Očito su imali dobrog obavještajca koji im je dao sve koordinate – kaže Branko Ignac Končić. – Turopolje je bilo raketirano s namjerom, tri „lune“ pale su stotinjak metara od nas. Da su slučajno pale u dvorište, količine eksploziva koje su se nalazile tamo uništile bi mnogo više od radionice. Imali smo sreće, nažalost dva dana poslije raketirali su drugu radionicu u Selima pokraj Siska i nanijeli su nam štetu i gubitak. U radionici, uz Branka Ignaca Končića i Zdenka Severa, bili su zaposleni još Zlatko Kovačić, Petar Vučetić, Števa Vuksan, Dražen Domjanković, Siniša Perečinec, Silvio Kovačić i Miro Kavur – prisjeća se Branko Ignac Končić.

Foto: Goran Jakuš/PIXSELL

U pričuvnom sastavu MUP-a

– „Jelen“ je surađivao s antiterorističkom jedinicom iz Siska kojom je zapovijedao Ivica Anušić. Bili su stacionirani na području Lonjskog polja na kojem se moglo isprobavati razno oružje (teški mitraljezi 12,7 mm, hladno oružje s eksplozivnim dodacima).... Također je započinjala sve veća suradnja s pripadnicima PU sisačko-moslavačke za čije potrebe se izuzimaju razna materijalna sredstva iz bivših skladišta JNA i TO-a, koja se preuređuju... Branko Ignac Končić u osmom mjesecu 1991. i Zdenko Sever „ulaze“ u pričuvni sastav MUP-a i ta suradnja postaje prioritet! Končić u međuvremenu iz zapovjedništva Zagrebačkog korpusa dobiva od dopukovnika Stjepana Mateše ovlaštenje za izuzimanje TMS-a po vlastitoj procjeni. Zahvaljujući ovom ovlaštenju dolazi se do izvjesne količine rezervnih dijelova i oružja koje je bilo namijenjeno školama, ali onesposobljeno i uništeno. „Jelen“ nastavlja s popravcima naoružanja, osposobljava ga i šalje na ratište. Izrađuju se i prigušivači za dugo oružje, bombe... Djelatnik „Jelena“ Petar Vučetić konstruira višecijevni minobacač (16 cijevi koje se nalaze na ploči ispod koje je mehanizam za okidanje, radi na principu automobilske bregaste osovine. Ispaljuje u 1,5 sekundi 16 granata, pokriva veliko područje). Bez obzira na to što je tijekom Domovinskog rata izrađeno prilično mnogo modela automatskog oružja, potrebno je, možda, spomenuti tek neke. Najzanimljiviji modeli opisani su na nekoliko stranica u poznatom švicarskom mjesečniku „Visier“ od kolovoza 2012. godine. Švicarci su naročitu pozornost dali nekim modelima: pod naslovom „Von Agram bis Zagi “.

Potječe iz obitelji oružara

Za njih je to bila interesantna tema jer su prikazali modele automatskog oružja koje su spretni i sposobni majstori svog zanata realizirali u svojim tvrtkama i privatnim radionicama. „Visier“ naglašava da se neki modeli koriste još i danas. U tom razdoblju Branko Ignac Končić preuređuje stari poznati automat PPŠ kojem odbacuje robusni drveni kundak, krati cijev i oblogu te dodaje rukohvat. Tako novodizajniran pretvara se u funkcionalno kratko oružje koje ima veliku moć paljbe. To mu omogućava bubnjasti spremnik od 70 metaka. Kadenca je preko 800 metaka u minuti zbog olakšanog zatvarača koji ujedno vrši zabravljivanje samo svojom težinom. Kraćenjem kutijastog spremnika pretvara ga u svrsishodno oružje kojim se vrlo lako rukuje. To oružje nazvano je Jelen.

Da jabuka ne pada daleko od stabla, potvrđuje primjer Branka koji potječe iz obitelji oružara i vrsnih poznavatelja oružja. Djed je bio oružar za vrijeme Austro- Ugarske, a otac oružar u bivšoj Jugoslaviji. Branko je htio biti slikar, ali mjesec dana je zakasnio s upisom na primijenjenu umjetnost. Ali, zato je postao umjetnik – oružar. Upisao je školu za tenkovskog elektroničara, a vremenom završio školu za visoko kvalificiranog oružara. Dugi niz godina bio je suvlasnik puškarske radionice „Jelen“. Naročito ga je zanimalo „kratko“ oružje. Sudionik je Domovinskog rata, a od 2001. godine radio je u MUP-u. Uvijek je bio puškar i majstor specijaliziran za metalne dijelove oružja. Još uvijek radi s oružjem, a još uvijek i slika.

>>U rat su ponijeli samo kubure

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije