Onako stasit, drzak i ekonomski potkovan, Radimir Čačić je bez sumnje
kvalitetan premijerski materijal. Zato odluka HNS-a da već u
pretkampanji zaigra na najjaču kartu marketinški nije nelogična. Hrvati
su razočarani politikom opće prakse, čini im se da su svi političari
manje-više isti, da im nude previše praznih riječi, a premalo
konkretnih djela, pa s narodnjačkog motrišta nije bezizgledno računati
da bi Čačićeva ofenziva mogla privući i dio neopredijeljenih birača i
dio nezadovoljnog liberalno-socijaldemokratskog biračkog tijela.
Puk bi rekao, “željezo se kuje dok je vruće”, a birači se još sjećaju
da je autocesta prema Dalmaciji godinama bila samo obećanje, dok u
ministarsku fotelju nije sjeo Čačić i osmislio model financiranja. Isto
je i s poticanom stanogradnjom. Samo zahvaljujući Čačićevoj
domišljatosti, postavljen je model koji je – unatoč manama u izvedbi –
podignuo na noge posrnulo graditeljstvo. Čačićevoj karijeri nisu
naštetile optužbe o sukobu interesa, o korištenju ministarske pozicije
za poslovanje njegovih tvrtki, o sumnjivoj privatizaciji u kojoj se
razmahalo njegovo poslovno carstvo...
Hrvatska je još uvijek takva. Biračima je poštenje kao osobina
političara važno, ali rado daju potporu jakim igračima, pa čak i ako
nisu sasvim besprijekorni. No, Čačićevu stasitost ne prati stasita
stranka. Za ambiciozan plan koji je skovao potrebni su mu partneri, a
njih nema. Dok on kombijem obilazi Hrvatsku, iz potencijalno
savezničkih središnjica osipaju ga paljbom, šokirani bezobraštinom
kojom se nudi biračima kao budući premijer i u njihovo ime. “Glasujete
li za mene kao premijera, glasujete i za vladu HNS-a i SDP-a”, poručio
je Račanovim biračima. U SDP-u i HSS-u, strankama koje bi mogle biti u
partnerstvu s narodnjacima, Čačićeva ophodnja ne dobiva komplimente.
Kako se usuđuje, taj div kojeg prati patuljasta stranka?
U HSLS-u, koji bi se također mogao u nekim okolnostima zbližiti s
HNS-om, kažu: “Čačić je pogriješio. Mogao je biti lider trećeg puta,
koji ne bi krivudao ni prema SDP-u ni prema HDZ-u”. Možda je i mogao,
ali tad njegova kampanja ne bi mogla biti personalizirana, morao bi
igrati kao dio kolektiva, a u kolektivnim kombinacijama često ima
previše i praznog hoda i taština i natezanja. Pitanje je, osim toga,
koliko se dobro može upakirati, izreklamirati i prodati proizvod koji
se zove “treći put”.
Čačićeva je samoinicijativnost pomrsila različite račune. Premda se
njegova premijerska priča može karakterizirati kao izraz bahatosti,
premda je točno i to da se u Hrvatskoj ne bira premijer, nego parlament
iz kojega, onda, niče vlada komponirana prema snazi pojedinih
stranačkih saveza, Čačić još jednom pokazuje da je spreman riskirati i
da ima nos za posao. Jer, i kampanja je posao. Izbori u sebi imaju
komponente ponude i potražnje, a Čačić nudi svoju bivšu ministarsku
priču i aktualnu župansku aktivnost kao jamstvo uspjeha buduće vlade.
Čačić zna da su šanse da postane premijer minimalne, ali to ga ne
priječi da nastupa ambiciozno i samopouzdano kao da je ishodište
hrvatskog političkog svemira.
Uostalom, što može izgubiti? Račana ne može, jer SDP-u trebaju
saveznici da bi se vratio na vlast. HSS i HSLS su, globalno gledajući,
u sličnoj poziciji kao i HNS. Ivu Sanadera? S njime HNS ionako nikad
nije imao nikakvih dogovora. Premda bi, iz čiste znatiželje, bilo
zanimljivo gledati vladu u kojoj bi bili Sanader i Čačić. No, to je
neka druga priča. Čačićeva kampanja svakako je udarac za šefa SDP-a.
Jer premda građani na izborima glasuju za stranke, što SDP-u daje
veliku prednost, Čačićeva kampanja otkriva da birači ne vide premijera
– u Račanu.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Čačićem po Račanu
