Po imenu i prezimenu ne bi se reklo da je osvajačica zlatne medalje za vježbu na gredi na Svjetskom gimnastičkom kupu – Hrvatica. Ali Christina Zwicker i te kakva je Hrvatica, što naglašava u izjavama poslije trijumfa. Reče: “Kad im kažem da sam iz Hrvatske, svi ostanu u čudu. Ali, budem li stalno u vrhu, svi će zapamtiti odakle sam.” I posebno ističe: “Ma presretna sam, bilo je ovo moje četvrto finale i prva zlatna medalja. Još sam pod dojmovima, prošli su me trnci kad sam čula hrvatsku himnu, stojite na postolju, ma fantastično.” Christina još nema dvadeset godina, dogodine će biti maturantica, a odlična je učenica, sve petice. Tako su se sjedinili besprijekorna djevojka i “Lijepa naša”, koja je velika motivacija hrvatskih sportaša, a u ovom slučaju došla je do izražaja u gimnastičarki koja je tek kročila na staze slave.
Taj tinejdžerski osjećaj za domovinu pokazuje koliko je domoljublje nevino i plemenito te već u školskim klupama poticajno za ostvarenje životnih ciljeva. Kao da je djevojci najveća sreća bila slušanje hrvatske himne dok je na postolju i kao da je sve drugo podređeno trenutku u kojem su je prolazili trnci dok ju je slušala. I u nogometu, rukometu, skijanju, skoku u vis i u svim drugim sportovima u kojima se natječemo u svijetu patriotsko slavlje i poistovjećivanje uspjeha s domovinom kruna je sportskih dostignuća. Kad su se Janica, Ivica, Blanka i drugi sportaši na borilištima ogrtali hrvatskim zastavama, kad su nakon trijumfa nogometaša trgovi bili preplavljeni crvenim i bijelim kvadratima, kad Hrgović želi slušati domoljubne pjesme prije meča – postoji samo Hrvatska, ljubav za domovinu i posvećenost svih uspjeha njezinu veličanju.
Bez te ljubavi i posvećenosti sva bi međunarodna natjecanja bila besmislena, izgubila bi ljepotu konkurentnosti i svrhu. Kad se danas spominju slavni sportaši iz prošlosti prvo poslije kvalitete po čemu ih identificiramo jest pripadnost zemlji, državi, narodu. U sportskim slavljima ima djetinje radosti, te je radosti bilo u Blankinim koreografijama nakon skokova, u trijumfalnom trčanju i grljenju po terenu Mandžukića, Modrića i suigrača po terenu nakon golova, u masovnom praćenju nogometaša od zračne luke do Trga bana Jelačića nakon drugog mjesta u Moskvi... Ako tada sportaši i navijači daju maha svojoj dječjoj nesputanosti, onda su oni djeca nacije, djeca domovine, djeca Hrvatske. A sa svojom neizmjernom radošću Christina Zwicker i doslovce je dijete. Ni u čemu nema toliko emotivnosti kao u sportskim uspjesima i navijačima koji ih prate i nigdje nema tako okupljalačkog nacionalnog slavlja – ni u tehničkim, ni u gospodarskim dostignućima, ni u političkim događajima koji odlučuju o sudbini zemlje.
Uzalud Nijemcima ili Englezima sve drugo ako izgube na sportskom borilištu, a Hrvatska više nije mala zemlja kad u nekom sportu nadvisuje sve druge. Hrvatskog navijača međunarodni sportski uspjesi njegovih sunarodnjaka čine nadmoćnim nad Europom i svijetom i ne osjeća se nimalo manje vrijednim pred navijačima iz zemalja neusporedivo moćnijih po veličini, gospodarskoj i političkoj snazi od njegove domovine. Otud ona inatljivost Christine Zwicker u rečenicama: “Kad im kažem da sam iz Hrvatske, svi ostanu u čudu. Ali, budem li stalno u vrhu, svi će zapamtiti odakle sam.” Svi znaju odakle su Šuker, Modrić i Mandžukić, svi znaju da je Hrvatska osvojila srebro na nogometnom Svjetskom prvenstvu u Rusiji, cijeli stadioni su znali da plješću Hrvatici kad plješću u ritmu koji im je dirigirala Blanka Vlašić prije zaleta...
Domoljublje ne zamire ni kada, na primjer, hrvatski nogometaši igraju u inozemnim klubovima, a znam po sebi i po prijateljima da se u Hrvatskoj najradije gledaju utakmice europskih klubova u kojima igraju Hrvati i da se za te klubove i navija. Uostalom, neki se od tih igrača kadšto ogrnu hrvatskom zastavom nakon uspjeha svoga inozemnog kluba. Kad je na TV-u prijenos neke Realove ili Barcelonine utakmice komentatori često kažu kako je lopta došla do “našeg Modrića” ili, umjesto do Messija, do Argentinca. Kako pjeva sportašima omiljeli Thompson, “gdje god da te život nosi, uvijek moraš znati tko si”. Na kraju, hvala mladoj Christini što nas je “nadahnula” za ovaj tekst o domoljublju u sportu.
Vrsaljko u Rusiji kako leži na Hrvatskoj zastavi. To je nezaboravna slika. Vjerujem da je i svim drugim sportašima čast i ponos kad svira Lijepa naša.