Je li uopće moguće sačuvati bilo koju tajnu u našoj maloj zemlji? U slučaju otkrivanja identiteta riječke rukometašice koja je bila pouzdanica Uskoka u privođenju kardiokirurga činilo se da je to moguće, jer tajna njezina imena trajala je gotovo tjedan dana, što je zasad, koliko je poznato, hrvatski rekord. Pokazuje to da nade ima i da ćemo možda do ulaska u Uniju moći sačuvati neku državnu tajnu i čitavih mjesec dana. Veliki je to napredak i od posljednjeg Uskokova slavnog predmeta, jer tad ste od susjeda mogli doznati: Čuj, Stipe, jesi li čuo da snimaju Matu, pazi kad pričaš s njime, ne spominji moje podstanare...
Ni tada ni sada pogreška, čini se, nije na Uskoku, čak ni policija ni bolnice, riječka kao i zagrebačke, nisu otkrivale ime pacijenta i njegove kćeri. Je li tajna odaslana s mjesta gdje moći ima nešto više nego u Uskoku? O tome pouzdanih informacija nema, a Državno odvjetništvo i danas čuva tajnu kako to da su u slučaju Granić Bago informacije iscurile ravno na cestu.
Kako bilo, na kraju je tajnu najbolje čuvala sama pouzdanica Uskoka, proslavljena riječka rukometašica, koja je odbijala pozive novinara i negirala da je riječ o njoj. Iako joj je očito teško padalo ne govoriti istinu, postupala je onako kako su joj rekli: da je bolje da ne priča o tome što se događalo s kuvertom, eurima i kamerom u sobi KBC-a Rijeka, jer time bi mogla, objašnjeno joj je, ugroziti sudski postupak.
A da mikrofone ubuduće prikvačimo i onima na visokim mjestima, koji znaju najveće tajne? Pa ćemo znati jesu li što izbrbljali.
