Milanovićeva je vlast iracionalna. Ne zanimaju je posljedice njezinih postupaka, presudna joj je neobuzdana volja da učini ono što je naumila. Glavni je protagonist takve politike Zoran Milanović, koji tu volju nameće i onima koji se s njim ne slažu. Svi vidimo kakve su posljedice Perkovićeva zakona, a oni koji hvale Vesnu Pusić zbog toga što je posljednjih tjedana o tom zakonu govorila drukčije od Milanovića previđaju činjenicu da je sama za donošenje toga zakona kriva.
Kad je trebalo čuvati svoju stražnjicu u Saboru, glasovala je kao i Milanović, kad je poslije vidjela da će Milanović morati odstupiti, okrenula se protiv njega. Da je njezina stranka u Saboru bila protiv spomenutoga zakona, ne bi bilo svađe s Europskom komisijom, prijetnji sankcijama i blamaže Hrvatske.
Nije dakle, ona, “spašavala čast Vlade” nego je uvelike pridonijela nečasnim Milanovićevim odlukama. Premijerov iracionalizam, kojeg uvijek u početku slijedi cijela Kukuriku koalicija, kriv je i za vukovarske incidente. Samo njegovoj bezumnoj volji može se pripisati odluka o postavljanju ćiriličnih ploča u Vukovaru protiv koje se izjasnilo više od 70 posto građana, protiv koje prosvjeduju branitelji, koju napadaju i oporba i mnogi mediji.
Možda je, Milanovićevu iracionalizmu nasuprot, najrazumnije progovorila racionalnost jednog znanstvenika, sociologa iz Instituta Pilar Dražena Živića. Vukovarski prosvjedi i nemiri, kaže Živić, samo su dio puno dubljeg nemira koji godinama vlada među Vukovarcima zbog činjenice da njihova žrtva nije doživjela nužnu zadovoljštinu, da pravda nije zadovoljena. Sve je stalo i zacementirano sa završetkom mirne reintegracije, Vukovarci su se morali zadovoljiti “mirom” i “tolerancijom”.
I poslije reintegracije mogle su se provoditi istrage o ratnim zločinima, kažnjavati zločince, otkrivati istina, ali je očito, kaže Živić, nekome bilo u interesu da se s tim procesima zastane ili se bitno uspore i razvodne. Milanović ne želi čuti taj glas razuma koji kaže da se ne mogu ostvarivati ionako sumnjiva prava Srba dok je temeljito pogažena pravda koju su očekivali i danas očekuju Hrvati. To je tipični komunistički teror nad Hrvatima, teror u kojem je “ćirilica” u bivšoj državi bila povlaštena i dominantna u policiji, vojsci, Udbi, Savezu komunista Hrvatske, u svim državnim službama. Slikovito govoreći, neki Perković je ubio pravdu u Vukovaru, ali ga Milanović štiti, dok istodobno inzistira na tome da se zadovolje tobožnja prava onih koje je ta pravda mimoišla.
Umjesto da istražuje, uhićuje i tužiteljstvima predaje srpske zločince, hrvatska policija privodi i istražuje hrvatske prosvjednike koji su se pobunili protiv jednog od simbola tih zločinaca. U Vukovaru se na određen način ponovio rat – u taj grad nisu sad ušli srbijanski tenkovi nego Milanovićevi oklopljeni policajci da štite prava Srba koji, kako govori jedan od najzaslužnijih za mirnu reintegraciju, osječki gradonačelnik Ivica Vrkić (na tu dužnost izabran kao kandidat Kukuriku koalicije!) – Hrvatsku ne poštuju.
Prirodno je da je Milanović na njihovoj strani, jer je ni on ne poštuje, jer je ona za njega “slučajna” i “nevjerojatno paradoksalna” država. Beznačajni bi bili prosvjedi protiv ćiriličnih ploča da se one postavljaju u normalnim uvjetima, da se njima zadovoljavaju zakonska prava Srba kao normalnih, lojalnih građana Hrvatske. Ali ne! Milanović ne želi takve Srbe kao svoje saveznike, već želi upravo njihovu okomljenost na Hrvatsku i na Hrvate kako bi neprijateljstvo između Hrvata i Srba iskorištavao za svoju politiku, kako bi smisao toj politici davao obuzdavanjem nezadovoljstva Hrvata i represijom.
On želi isfabricirati ugroženost Srba od većinskih Hrvata kako bi onda on stupio na političku scenu na kojoj kao državnik više ništa ne znači. Uništio je i ono malo gospodarstva što smo imali, siromaštvo, zaduženost, nezaposlenost, socijalna nepravda i rastrošnost vlasti i države dosežu europske rekorde, sve mu je u minusu, u plusu su mu samo ćirilica i udbaš Perković.
