Ove godine uložit ćemo deset puta više u obnovu i gradnju zatvora nego
prošle, pohvalila se neki dan ministrica pravosuđa Ana Lovrin. No,
deset puta zapravo znači svega 11 milijuna kuna, što sigurno neće biti
dovoljno da se većini zatvorenika osigura koliko-toliko pristojan
život. A to govori i o tome da je lani uloženo samo - milijun kuna!
Dosad se u javnosti nije puno govorilo o tome kako žive hrvatski
zatvorenici, jer su uvjeti života i mnogih slobodnih, umirovljenika, pa
i zaposlenih, gotovo na zatvorskoj razini: za bilo kakav izlazak nemaju
novaca, a i u kući im je sve derutno. Ipak, štete po društvo zbog
nebrige za zatvore mogu biti goleme, a bilo bi lijepo kad bi koji put
vlasti nešto činile i kad nema medijske buke.
Jer, previše je zatvorenika koji nemaju gdje raditi, previše ih je koji
moraju ležati po cijeli dan, previše maloljetnika zatvorenih zajedno s
deset ili dvadeset odraslih u neveliku sobu, premalo mogućnosti da se
radom, sportom, druženjem povećaju šanse da, kad se vrate, pokušaju
živjeti kako dolikuje.
Ako se zatvorenici u sobi ne mogu ni mimoići, a ne mogu ni raditi,
koliko će im duže biti godine na koje su osuđeni, na što će biti
spremni kad izađu? Što trpe žene kojima stražarice, dok pale svijeće na
Dan mrtvih, dobacuju "Joj, što smo danas tužne"? Što kad se žale da je
hrane malo, a ako iz vrta uzmu krastavac, idu na stegovni postupak?
Kako to da je u mnogim zatvorima sve poderano, od posteljine i madraca
do slavina? Dobivaju li upravitelji za to novac ili ne dobivaju? Kako
to da se u kantinama ponegdje hrana prodaje po paprenim cijenama?
Očito, izvještaj pučkog pravobranitelja Jurice Malčića govori da je
nužan temeljit pregled i kontrola, a da mjesta zadovoljstvu - kakvo su
vladajući pokazali u petak u Saboru - nema.
RIJEČ - DVIJE
