Malo je bivših košarkaša iz generacija koje su u naponu snage bile prije 10-20 godina imalo status živuće legende i zadržalo ga do danas. Nekih, nažalost, više nema, neki su ugled izgubili nakon karijere, mnogi su se kompromitirali na druge načine...
Oko Dejana Bodiroge (40) nikad nije bilo skandala, priča i afera. Pamti ga se kao jednog od igrača koji su najviše utjecali na razvoj Eurolige, kao legendu milanske Olimpije, Reala, Barcelone, Panathinaikosa... Ostao je karizmatičan, uglađenog ponašanja i javnog nastupa, tip koji izazove “šušur” i poštovanje gdje god se pojavi.
Slično je bilo nedavno kad se pojavio u Trevisu, u Adidasovu kampu mladih nada gdje je kao potpredsjednik Košarkaškog saveza Srbije došao vidjeti kako se predstavljaju najveće nade srpske reprezentacije.
Posao me ispunjava
– Što se tiče košarke, aktivan sam samo u srpskom savezu. Imam, doduše, neke privatne biznise, no nisu blisko povezani s košarkom. Iako me se spominjalo u kontekstu preuzimanja Fibe Europe, o tome sad ne razmišljam. Izbori su sljedeće godine, a dotad ima vremena. Sada samo gledam kako da zajedno sa svojim prijateljima koji su u KSS-u pomognem reprezentaciji iskustvom. Taj posao me ispunjava i samo sam na njega koncentriran – kaže Bodiroga.
Iako je došao baciti oko na klince, njegova zaduženja uglavnom se tiču seniora, kojima je šef, mentor i uzor i uz koje će biti u Sloveniji u rujnu na EP-u. I susjedi imaju problema, nastup najboljeg igrača Miloša Teodosića na EP-u upitan je zbog ozljede, a nastup su već otkazali Veličković, Savanović, Micov...
– Još je prerano govoriti u kakvom ćemo sastavu nastupiti na EP-u. Većih problema s otkazivanjem nastupa nismo imali, a situaciju s hrvatskom reprezentacijom i otkazima zaista ne mogu komentirati. Mogu samo reći da Hrvatska ima kvalitetan i talentiran sastav. To ste pokazali i prošle i pretprošle godine, no rezultat ovisi o mnogo faktora. Potencijal za rezultat svakako imate.
Bodiroga, kojem u Srbiji tepaju Bog, pomno prati košarku u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Naravno, poznaje i najveće hrvatske nade pa tako i Darija Šarića. Pitali smo ga što bi mu savjetovao u trenutku kad mu svu koncentraciju remeti guranje u NBA, pretjerane pohvale, menadžeri, čak i mediji...
– Kako ne bih znao za Darija! Igrao sam s njegovim ocem Šišijem dok sam bio u Zadru. Mislim da u njegovu slučaju nema velike filozofije. Nepobitno je da je iznimno talentiran, no o njemu se previše priča. Mora razmišljati samo o košarci, parket je jedino mjerilo i na njega se treba koncentrirati. Sve ostale stvari dolaze kao posljedica. Neka samo radi i neka to pokaže na terenu. Jedina fora za uspjeh je šest-sedam sati treninga dnevno!
Mnogi košarkaški stručnjaci smatraju da je Bodiroga najbolji košarkaš koji nije igrao u NBA ligi pa je prozvan i bijelim Magicom. Mnogima je bilo čudno zašto se nije okušao tamo kamo idu samo odabrani i zaradio koji milijun više, dobio doživotno zvjezdani status...
Nemam za čime žaliti
– To je bila moja čvrsta odluka. “Draftirali” su me Sacramento Kings 1991. godine, a 2002., prije Barcelone i poslije Panathinaikosa, imao sam dvije-tri ponude da odem tamo, no odlučio sam ostati u Europi i boriti se za trofeje. Zadovoljan sam karijerom, ne bih u njoj promijenio ni jedan trenutak! Igrao sam protiv tih Dream Teamova, bio sam dio posljednje momčadi koja ih je pošteno pobijedila i nemam za čime žaliti.
Iako kaže da ne može izabrati najbolji trenutak karijere, utakmica protiv Argentine u Indianapolisu u finalu Svjetskog prvenstva 2001. godine u najužoj je konkurenciji. Srbija je pobijedila 84:77 u produžetku, i to Bodiroginom zaslugom. U manje od dvije minute postigao je uzastopno devet koševa.
– To je jedan od najvećih trenutaka karijere jer igrali smo s Argentinom koja je bila možda najjača dosad. Bila je to sjajna generacija predvođena Ginobilijem, Scolom, Nocionijem... Cijelu smo utakmicu gubili i onda uspjeli preokrenuti. Nevjerojatan je to bio osjećaj...
Pamti Bodiroga još podosta ‘jako dobrih osjećaja’. Bio je najkorisniji igrač (MVP) španjolske lige 1998. dok je igrao za Real, SP-a u Grčkoj iste godine, grčke lige 1999. dok je nosio dres PAO-a s kojim je osvojio Euroligu, kao i s Barcelonom u kojoj je 2002. proglašen najkorisnijim igračem tog natjecanja. Stvari su se danas, kaže, promijenile.
– Ima dosta razlika u odnosu na nekadašnja vremena, svi idu prema toj fizičkoj košarci, više se gleda atleticizam. Izgubila se igra jedan na jednoga, više nisu toliko bitni tehnički obučeni igrači, igra se ubrzala. Na posljednjem Final Fouru bilo je manje značajnih igračkih imena nego prije kada ste na jednom Final Fouru imali 15 zvijezda. Ne bih rekao da je pala kvaliteta, nego su momčadi sada bitnije nego pojedinci.
Bodiroga je na samom početku karijere dvije godine (1990.-1992.) proveo u KK Zadru, u koji ga je doveo pokojni Krešimir Ćosić. Prepoznao je njegov potencijal u kampu u Puli i nagovorio Bodirogine roditelje da ga puste da dođe u Jazine kada je imao samo 16 godina. Trenirao je tamo pod paskom Pine Grdovića, lijepo je napredovao, bio je pozivan u reprezentacije, a kada je počeo rat – odlučio je otići. Ali ne u Srbiju, nego u Trst, u BK Trieste, kod trenera Boše Tanjevića, za koji je potpisao također uz posredovanje Krešimira Ćosića. Naša je legenda u velikom dijelu usmjerila Bodiroginu karijeru.
– Nisam se već neko vrijeme čuo s gospođom Ljerkom i s Krešinom djecom, no uvijek mi je drago biti uz tu obitelj. Uvijek ću ponavljati da sam zahvalan na svemu što je Krešo učinio za mene. Bio je izuzetna osoba, mnogo mi je značilo to što sam imao priliku učiti od njega, slušati ga, imati ga u vrijeme kada sam sa 16 godina došao u Zadar. Bio je jedan od najvećih autoriteta, a bio je sjajna osoba.
>>Bodiroga: Dražen je bio avangarda, njegova smrt sve nas je pogodila
