KAJ ĆE JESTI NAŠI MLADI
Vrbovec (kolovoz, 2022.)
Moj prijatelj glumac Siniša Ružić pao je na Milijunašu na pitanju "kaj su jeli naši stari".
Samo je trebao reći Vrbovec.
I eto dobre love.
Igor, Vlaho i ja gledamo da je ove godine ponuda hrane za prste polizati.
Zovem najvećeg kuharskog autoriteta s ovih prostora Tomicu Špičeka i pitam ga isplati li se potegnuti na papicu u Vrbovec.
– Kak ne. Buš našel nekaj kaj bu ti pasalo.
I krenusmo mi. Vani 34 stupnja. U autu, bez klime, 38.
Nije sauna. Više kuhinja.
Stigosmo i pravac na štandove s bučnicama, štrudlima i štruklima.
Jeftino. 5 kn komad.
– Ovo je slano za popizdit – tuže se moji vrbovečki pajdaši.
– Valjda nas teraju na gemišt – rekoh.
20 kn četiri gemišta. Al ne valjaju ništa.
Idemo dalje do odojka koji upravo skidaju.
– Pogleč kak je crn, izgoren. Ko da su ga vatrogasci gasili prije skidanja – zgadi nam deliciju Igor.
Negledljivo. Nejestivo.
Naručujemo fileke po 15 kunića.
Komadi fileka izgledaju poput rijetkih plivača na otvorenoj pučini.
Treba biti Sherlock Holmes da ih pronađeš.
I kad smo stigli do šarana na rašljama koji dobro izgledaju, apetit nas je izdao.
Oko štandova uglavnom ljudi srednje dobi i oni koji se šuljaju prema grobljima.
Klince sam vidio kako papaju hamburger i proizvode iz tamošnjih pekara.
Valjda su se zasitili onog kaj su jeli njihovi stari pa uživaju u glutenima i McDonaldsovim specijalitetima.
Za pjesmu je te večeri bio zadužen Halid Bešlić.
Okupilo se raje. Ljepota sevdaha.
Ali uz "Miljacku" i "Ko bi reko čuda da se dese", trebalo je ljudima servirati burek, ćevape, sudžukice, baklave, tufahije…
Mislim si, Halid je Halid. A burek je burek.
Ne znam jesmo li naletjeli na lošu klopu, ali sam shvatio zašto nema žena među majstorima kuhinje.
Ili su rijetkost.
Ovo što smo mi degustirali spravljale su kuharice, ali, neka mi one i Bog oproste, nije valjalo ništa.
Prijatelju Špičeku koji je bio šef žirija za odabir najbolje papice ne zavidim.
Ali se nadam da će nam ispeći jednu bučnicu kak ti Bog zapoveda.
Ipak nas je on nagovorio da probamo kaj su jeli naši stari.
Izlet na vrbovečki vašar popravio nam je stari frend Željko Horvatić.
"Dojdite u subotu do Rakitja na fišijadu."
"Bumo, bumo!"
Na popravni.
RAPSKE NOGOMETNE PRIČE S BARBA LJUBOM
Sjećanja rapska (kolovoz, 2022.)
Vjeko Grubišić valjda je zadnji Jadranski galeb, ali i jedini bodul koji je igrao hokej na ledu.
A na Rabu možete led pronaći samo u čaši viskija ili džina.
Očito to nije prepreka da se pohvale kako imaju hokejaša.
Na tom bajkovitom otoku ponose se samostrijelcima iz prahistorije koji gađaju mete na rapskim fjerama.
Tamo uz more je i nekakvo grbavo igralište.
Kad sam prvi put došao na Rab kod Cice i Mate, ni u snu se nisam nadao nogometnim pričama za pamćenje.
Na čuvenom kantunu šanka hotela Istra barmeni Ivo i Zdenko često bi nam točili putna pića.
Bio je s nama u društvu i barba Ljubo.
Idu runde.
Čovjek drag i simpatičan.
I odnekud mi poznat.
– Barba Ljubo je bio predsjednik NSJ – skrati mi razmišljanje Mate Renić.
Ljubo Španjol! Legenda riječkog, hrvatskog i jugoslavenskog nogometa.
Ajme što on sve zna.
Barba Ljubo priča, a Mate, društvo i ja slušamo, gutamo i pamtimo.
– Rijeku sam uveo u prvu ligu pa u Europu. Osvojili smo dva kupa. Želio sam puno više. Ligu prvaka i stadion za 40.000 navijača, ali drugovi nisu dali.
– S Vojvodinom su se ostvarili neki snovi – dodamo Mate i ja.
– Odlazeći u Novi Sad, cilj mi je bio osvajanje prvenstva. Pojačali smo se, a meni su neki prvoligaši bili dužni 9 bodova tako da smo na startu imali veliku prednost. Siniša Mihajlović, Miloš Šestić, Ljupko Petrović… dali su svoj doprinos, ali činjenica da smo prije prvog kola imali uknjižene bodove bila je presudna.
Spomenu barba Ljubo Sinišu Mihajlovića i vrati me u vrijeme Ćirina maksimirskog carstva.
Nanjušio je Ćiro talentiranog klinca koji je rasturao igrajući za Borovo.
I pošalje Jožu Kužea da ga škicne na Kajzerici u susretu s Lokomotivom.
Idemo skupa. Siniša šepa li šepa. Jedva vuče ozlijeđenu nogu.
Tako cotav razigrava, dribla i puca onom zdravom nogom.
Završilo 2:2.
Siniša iz dva slobodnjaka uvali dvije golčine.
– Ovaj je čudo od igrača. Kakav je tek kad je zdrav – konstatirao je Kuže i preporučio ga šefu.
No u Dinamu nije prošao. Lova nije bila upitna.
Ali Mihajlović je tražio od Ćire da bude odmah u prvih jedanaest.
Tražio i pogriješio.
Poznavajući kralja trenera, znam da ni Ronaldo ni Messi, ni njegov sin Miro ne bi dobili takve popuste i garancije.
Transfer propade i zagrize Rijeka.
Spominjala se svota od 100.000 DM.
A Siniša ode kod barba Ljube u Vojvodinu.
– Dobio je puno manje novca, ali i garanciju da će igrati – dodaje barba uz napomenu kako ga je Crvena Zvezda kasnije otkupila za 1.000.000 DM.
Kažu da je Mihajlović u Beogradu dobio stan i 250.000 DM. I novi auto. Mazdu.
Priča u kantunu hotela Istra ide dalje.
– U Rijeci sam shvatio da su suci u nogometu posebna priča. Njima nitko ne može ništa. Ni onda ni danas. Kako u jugofudbalu tako i u hrvatskom nogometu. Na svoje sam oči vidio kako ih predsjednik Hajduka Tito Kirigin tetoši i časti. Shvatio sam da moraš biti "pokriven" suđenjem. Inače ti je pa–pa.
Ovaj razgovor vodili smo prije pojave VAR tehnologije koja je promijenila puno toga.
Barem mislimo.
I kako vrijeme putuje, sjetim se da na Rabu u vikendici redovito ljetuje još jedan bivši predsjednik jugonogometa, Slavko Šajber.
Mislim si kako bi ih trebalo spojiti. Koje bi to priče bile.
Umre u međuvremenu Slavko pa ideja propade.
– Kako nam je barba Ljubo? – zovem neki dan na Rab prijatelja Renića.
– Odlično. Uskoro će 90 godina.
– Puno ga pozdravi! – uzvratim i ponovo se prisjetim našeg ugodnog i zanimljivog druženja na kantunu šanka hotela Istra.
Nema više kantuna. Nema šanka. Ni hotela Istra.
Srušio ga moj prijatelj Mate do temelja.
Gradi novi.
S puno zvjezdica.
IMITIRAJUĆI TUĐMANA, MESIĆA, TITA, ĆIRU, ROJSA, BOZANIĆA…
Kulturni centar Trešnjevka (kolovoz, 2022.)
Na predstavi "Čarolija imitacije" osjećao sam se kao Sulejman Veličanstveni u haremu.
Hajduk igrao europsku tekmu pa su mog prijatelja Denisa Bašića u Kulturni centar Trešnjevka došle gledati i slušati uglavnom žene.
I ja papak.
Denis razvaljuje. Malo Ćiro. Malo Mesić. Malo Bozanić.
Malo…
Živahan na sceni u manekenskom izdanju, jer otkako ne cuga, "istopio se".
– HTV je javni servis, javna kuća – priča na sceni, a onda mi se tuži kako su ga, zbog incidenta sa Stipom Mesićem, likvidirali s HTV-a.
– Na proslavi 500-tog broja Nacionala vodio sam program kao Mesić, a Nenad Ban imitirao je Tuđmana. Mesić se kiselo smijao, a onda je uslijedila intervencija iz njegova ureda da me više ne puštaju na HTV.
Podsjetim ga kako je u jednoj incidentnoj situaciji zvao policiju predstavljajući se kao Mesić.
– Istina. Razljutio se. Badava je moj prijatelj Mirko Filipović uvjeravao da je riječ o šali.
S Ćirom je skupa nastupao, a Ljubo Ćesić-Rojs ga je posebno iznenadio.
– Smijao se do suza, a poslije počastio cijelo kazalište.
– Tuđman te nije gledao?
– Nažalost nisam ga upoznao, ali su njegovi sinovi Miro i Štef bili na predstavi i slatko se smijali.
Ja se pak prisjetim kako je svojedobno Franjo Tuđman pohodio s obitelji Kerempuh na predstavu "Spika na spiku".
Dražen Kühn ga je sjajno "skinuo".
Nakon "priredbe" u Moliereovu salonu Franjo se obratio svojoj kćerki Seki.
– Jel' da da ja nisam takav?
– Jesi, tata, jesi!
I Tarik Filipović odlično je imitirao Franceka.
Malo ih zna da je u drugom dijelu "Spike" Goran Grgić trebao biti Franjo.
Nakon par proba je odustao. Bio je sjajan, ali mu je punac Andrija Hebrang tad obnašao visoke funkcije.
Prisjetimo se Denis i ja kako se iz Gavelle, u ranim jutarnjim satima, bježalo na Rab, Hvar, u Poreč…
Svedružić, Ferenčina, Pavo, Voda i ostala škvadra nakon puno putnih uleti u aute i pravac na trajekt za Hvar. Kad nas je vidio kako poput Smogovaca marširamo rivom, Tahir Mujičić nije vjerovao svojim očima.
Nagovorili su tada Denisa da zove poznate face i predstavlja se kao Ćiro, Goran Milić…
– Vitez me jedini brzo skužio. Drugi su "popušili".
Denis mi kaže kao se, od ljudi koje je "skidao, najviše družio s Goranom Milićem.
Spili smo skup dosta putnih viskija.
Sad više ne pije.
Sprema nove projekte.
– Imam sjajan tekst koji ću pokušati realizirati sa Željkom Königsknechtom.
– Sretno.
– To što radiš – radiš sjajno.
