Pripremajući se za izbore 2007., Anto Đapić odlučio je potjerati vuka u šumu. Taj simbol njegova pravaštva, koji je poručivao da pravaši, baš kao i vuk, dlaku mijenjaju, ali ne i ćud, nije, naime, marketinški dovoljno dobar za prodor HSP-a u vrh domaće političke scene, pa će do daljnjega ostati skriven. Stručnjaci za politički marketing, koje je šef HSP-a angažirao čak u Izraelu, savjetovali su ublaživanje imidža stranke. Nema više opasne zvijeri, nema više ljute trave na ljutu ranu, nema više crnih tonova, treba stvoriti HSP prihvatljiv internetskoj generaciji birača...
I zato za 145. rođendan stranke na scenu stupa oku ugodniji, različitim slojevima prihvatljiviji, redizajnirani HSP, u čije se ime s golemih plakata postavljenih ovih dana uz prometnice smiješi HSP-ova inačica obitelji, koju su marketinški stručnjaci sastavili od tri generacije muškaraca. Djed, otac i unuk poručuju: "Mi smo korijeni, mi smo budućnost." Bake, majke i unučice s njima nema iako u Temeljnim načelima HSP-a piše da stranka promiče dostojanstvo i ugled žene, te se zalaže za osiguranje njezina ravnopravnog sudjelovanja u društvenom, političkom i gospodarskom životu. Valjda se ravnopravnost još nije protegnula do stranačkog plakata.
Ključno pitanje pravaškog redizajna nije hoće li se HSP predstavljati kao uglađena stranka, razvijenog obiteljskog imidža, i hoće li Anto Đapić sa svojom ekipom nastupati u svijetlim odijelima, nego koliko će redizajn utjecati na njihovu političku prepoznatljivost. HSP je na lokalnim izborima prije godinu i pol bio politička zvijezda, velikim dijelom i zbog razočaranih glasača desnice koji nisu prihvatili proeuropsku transformaciju HDZ-a, pa im je povremena pravaška žestina zvučala kao pjesma koju odavno nisu čuli, a htjeli bi je slušati svaki dan. Đapićevo čvrsto pozicioniranje uz Branimira Glavaša, poruka da mu se treba omogućiti da se brani sa slobode, kad se to već omogućava i Srbima optuženim za ratne zločine, bila je posljednjih tjedana melem za uši birača desnice. Strastvene govore o, npr., Domovinskom ratu, dostojanstvu hrvatskih branitelja, optužnicama protiv hrvatskih generala u kojima se za zločinački pothvat optužuje i hrvatska država birači desnice više ne očekuju od HDZ-a. Ali ih zato očekuju od HSP-a.
Oni traže snažan glas, stav i stranku koja neće kalkulirati hoće li zbog nečega povisiti ton ili će ga ipak sniziti kako bi izbjegla međunarodne prigovore. Najave redizajna kojemu je, kako je objašnjeno, cilj priskrbiti HSP-u imidž neupitne demokratske stranke, za koju se neće vječito lijepiti etikete iz prošlosti, mogu izazvati sumnjičavost kod birača na desnici koji se još sjećaju razočaranja koje im je priredio HDZ.
Ne treba, naravno, sumnjati u vještinu Ante Đapića. Njemu je politički instinkt oduvijek jaka strana. Zahvaljujući svom osjećaju za opasnost i sposobnosti za manevriranje Đapić se nikad nije nasukao. Štoviše, iz nevolja je uvijek uspijevao izaći jači, a od slabašnog, rigidnog HSP-a, koji je godinama balansirao na rubu izbornog praga, uspio je napraviti stožernu stranku desnice.
Đapić to sigurno neće staviti na kocku, ali kad bude razvrstavao prioritete, ne bi smio smetnuti s uma da nema stručnjaka za politički marketing koji nekome može ucijepiti iskrenost, hrabrost i odlučnost kakvu je, na primjer, pokazala Ruža Tomašić kad se javno sukobila s narkomiljeom na svojoj Korčuli. Kakvu haljinu ili frizuru ima Ruž, za imidž stranke je potpuno nevažno u usporedbi s akcijom koju je pokrenula iz srca. I to bez ikakve marketinške strategije u pozadini.
