Prije više od dvadeset godina svjedočio sam svađi između
rođenih Zagrepčana i dotepenaca u jednoj živopisnoj gostionici na
Jarunu, koji je tada bio predgrađe urbanog Zagreba. Pivo je teklo u
potocima, a sukob je počeo najprije zajedljivim dobacivanjem, zatim
uvredama, a onda i pokojom šakom koja ipak nije prerasla u
opću tučnjavu.
Ne bu tu mene niko jebal. Ja sam se tu skotil grmio je jedan
rođeni Zagrepčanin na čudnoj kajkavštini, kakva je tada bila
uobičajena na zagrebačkoj periferiji. Dvadesetak godina kasnije mogli
smo čuti sličnu izjavu, ali sada iz usta visokoobrazovanog
Zagrepčanina. Razlika je nebitna, tek svjedoči o vremenskoj distanci te
daje naslutiti da je njezin autor akademski obrazovani građanin s
dugogodišnjim direktorskim iskustvom, a ne poluobrazovani
stanovnik zagrebačke periferije.
Ne mičem se iz Zooološkog vrta. Ja sam ga stvarao i neću
dopustiti da dotepenci poput Milana Bandića i Slobodana Ljubičića
unište moj rad. U Zagrebu sam rođen i neću se dati pomesti
onima koji ovaj grad ne vole rekao je sada već
bivši direktor Zoološkog vrta Mladen Anić.
Bijesan i onako zajapuren s visoko uzdignutim kažiprstom ulijevao je
strah i stvarao nelagodu Zagrepčanima, bez obzira na mjesto njihova
rođenja.
Formalno gledano, izjava se ni po čemu ne razlikuje od iskaza poput,
npr., "Neće mene Srbin" ili "Neće mene žena" ili "Neće mene peder" ili
"Neće mene patuljak smjenjivati!". Bogu hvala, u hrvatskom javnom
životu rasistički, šovinistički i seksistički diskurs
uglavnom je postao neprihvatljiv te su govornici u tom smislu postali
jako oprezni. No, zbog vječne potrebe za nekim kolektivnim krivcem za
sve naše nedaće, neka vrsta "regionalnog rasizma"
još se tolerira objašnjava mr. Nino
Raspudić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Žalosno je što se gospodin Anić, umjesto vlastitom
stručnošću i rezultatima svoga dugogodišnjeg
rada, legitimira mjestom rođenja, a protivnike ne pokušava
raskrinkati na temelju njihovih postupaka, već na osnovi njihova
podrijetla, dakle nečega što nisu mogli birati i za
što nisu "krivi", kao što ni on nije "zaslužan"
za činjenicu što se rodio. I to upravo u Zagrebu, gradu
čijih je pola današnjih stanovnika rođeno negdje drugdje. A
i od one druge polovice većina još ima čvrstu vezu sa
zavičajima svojih roditelja ističe Raspudić.
Dotepenci su puno dali Zagrebu, ali i Zagreb njima, jer su mnogi u
njemu stekli obrazovanje, slavu, bogatstvo. Ljubav je obostrana, jer
svaki je grad koji ne privlači nove stanovnike osuđen na stagnaciju i
propadanje. Dakako, i rođeni Zagrepčani imaju pravo na svoje strahove.
Dotepenci dolaze s velikom ambicijom, željni su uspjeha i znanja, a to
katkad one koji su rođeni u velikom gradu može živcirati jer ih tjera
na dodatne napore. Jer nije lagano naći mjesto pod suncem u metropoli,
potrebno je uložiti dodatni napor da bi se opstalo, a to onda dovodi do
žestoke, često i nemilosrdne konkurencije. Mjesto rođenja samo po sebi
ništa ne jamči, valja se dokazati u stvarnom životu.
Da spletom povijesnih okolnosti nije postao glavni grad
Hrvatske, a time i društvenopolitičko i gospodarsko
središe u koje su se, pogotovu za ubrzane
industrijalizacije, doseljavali toliki "dotepenci", Zagreb bi ostao
grad gabarita Križevaca ili Varaždina. Metropole su po definiciji
otvorene sredine, a isključivost je pokazatelj primitivnog i
provincijalnog mentaliteta. Paradoks je "zagrebačkih fundamentalista" u
tome što se identificiraju s velikim gradom, zaboravljajući
da je njegova veličina golemim dijelom upravo rezultat doseljavanja
novih stanovnika i rezultata njihova rada kaže mr. Raspudić
upozoravajući na iskrivljenu logiku "zagrebačkih fundamentalista".
Ako bismo prihvatili tu apsurdnu logiku, mogla bi se
postaviti i sljedeća pitanja: Budući da je npr. Dušan
Vukotić Hercegovac, hoćemo li ubuduće govoriti o "Hercegovačkoj
školi crtanog filma" i njezinu Oscaru? Ili o hercegovačkoj
novinarskoj lucidnosti Veselka Tenžere? Ili, recimo, premjestiti
Ciboninu dvoranu u Draženov rodni Šibenik? Ili
Matoševu klupu u njegov rodni Tovarnik? Ili, pak,
"dotepencima" poput Ćorluke, Modrića, Eduarda zabraniti igranje u
Maksimiru? Premjestiti Ured predsjednika u Orahovicu, Vladu u Split, a
Sabor u Osijek?
Vratiti vrbe na Vrbik, trnje na Trnje? Kip bana Jelačića otpremiti u
Vojvodinu? A što tek učiniti sa Zoološkim vrtom?
Pa tamo su sve životinje "dotepenci"! Hoće li i tamo stanovati samo
autohtone zagrebačke vrste? pita se Raspudić te
zaključuje: Jao onome kome je glavna zasluga u životu mjesto
rođenja, boja kože i ostale rođenjem zadane "kvalifikacije".
Isključivost "rođenih Zagrepčana" pokazuje njihov primitivizam i provincijalni mentalitet