Talijanska Unicredit banka navodno je u SAD-u podnijela tužbu protiv Hrvatske, Ministarstvo financija navodno pregovara s tom i drugim bankama, hrvatskim poreznim obveznicima zbog konverzije kredita u švicarcima navodno prijeti plaćanje odštete između 6,5 i 8 milijardi kuna, u javnosti se raspravlja što i kako dalje činiti… a da nijedna nadležna državna institucija nikada te iste porezne obveznike nije službeno, meritorno, objektivno i precizno izvijestila što se to zaista u hrvatskim bankama dogodilo da je došlo do tog užasnog financijskog i socijalnog problema sa švicarcem.
Tko je, kada, kako i zašto smislio kredite u švicarcima, s kakvim motivima, je li tu bilo nezakonitog, nemoralnog ili neprofesionalnog postupanja, je li bilo zlonamjernih nakana, ili možda obrnuto, plemenitih i humanih?
Je li netko, zašto, kako i kada zlorabio svoj položaj i utjecaj da stekne nepripadnu dobit, jesu li svi u lancu poslovanja sa švicarcem postupali s pažnjom dobrog gospodarstvenika i štitili interese poduzeća (banaka) u kojima za to primaju plaću?
Zapravo o tome službeno, sistematski, kvalificirano, objektivno i utemeljeno ne znamo ništa, znamo samo glasine, medijske spinove, pretpostavke, nagađanja, špekulacije, najčešće posve različite, ako ne i oprečne, ovisno o tome iz kojeg tabora dolaze.
A možda bismo mogli nešto naučiti iz slučaja Deutsche banke u Americi: tamo nije država obeštetila njezine žrtve, ali je državno odvjetništvo provelo istragu, precizno ustanovilo je li i kakve malverzacije banka činila i izvelo je banku pred sud sa zahtjevom da banka državi plati kaznu, a odštetu onima koje je oštetila prodajući im svoju pokvarenu robu. Sve jasno, čisto i neoborivo. Sad je samo pitanje hoće li ta kazna biti veća od bankine tržišne vrijednosti ili neće.
U Hrvatskoj je Hrvatska narodna banka u svojem Biltenu o bankama (broj 22, kolovoz 2011., str. 19) izvijestila javnost da su banke “trgujući derivatima pretežito sa svojim većinskim stranim vlasnicima“ u 2010. izgubile gotovo tri milijarde kuna, što znači da su toliki iznos uskratile i oporezivanju, a da nam nije poznato da su Ministarstvo financija, Porezna uprava, Državno odvjetništvo, MUP, Državna revizija ili bilo tko drugi istražili kako se bankama mogao dogoditi takav nevjerojatan gubitak. Jesu li pritom svi postupali savjesno i odgovorno? Na temelju kojih analiza i procjena rizika? Zapravo – ne znamo.
U Končaru deset tisuća zaposlenih i kooperanata cijelu godinu po cijelom svijetu gradi i prodaje hidroelektrane, vjetroelektrane, vlakove, tramvaje, transformatore, generatore, kompjutere i tisuće drugih proizvoda da bi zaradilo tri milijarde kuna i na to pošteno platilo porez i doprinose, dok šačica hrvatskih bankara pošalje svojim gazdama u inozemstvo tri milijarde kuna, a da nitko od državnih službi ne trepne okom.
I sad bi im porezni obveznici još trebali nadoknaditi neke puste milijarde za koje uopće službeno, meritorno i objektivno ne znamo jesu li stvarne. Tražimo li previše ako želimo znati?
>> Lalovac: Žalim zbog bahatosti banaka, pokušavaju udarati na državu u kojoj rade i dobro zarađuju
>> Direktor HUB-a za Bloomberg: Vlada nema puno vremena za dogovor s bankama
Zašto se o te tri milijarde tek sada govori? Zašto je Milanovićeva vlada šutila o tome?