Već dugo sam s obitelji namjeravao posjetiti Istanbul. Čuli smo mnogo toga lijepog o gradu na dva kontinenta, a i prijatelji koji su bili u njemu pričali su nam da je na njih ostavio poseban dojam. Stoga smo moja kći, supruga i ja bili uzbuđeni i veseli kad smo u petak predvečer sletjeli u taj čarobni grad. Ni slutili nismo da ćemo za manje od dva dana gledati smrti u oči.
Od zračne luke do našeg hotela u starom gradu vozili smo se uz obalu i već prvi dojmovi bili su fantastični. Riblja tržnica, koja je prepuna malih restorana, mirisala je na svježu ribu i more. U stari grad ulazi se kroz kamena vrata-tornjeve, a kad se prođu vrata, dobijete dojam da ste u Amsterdamu, ili čak u Londonu. Male kockaste kuće imaju najviše pet-šest katova i 150 "kvadrata", a na mnogim su krovovima terase s malim restoranom i pogledom na more. Naš je hotel blizu Plave džamije i Aje Sofije, koja, nažalost, nije više ni crkva niti džamija, nego muzej pa je time izgubila svoj identitet.
U petak i subotu vrtjeli smo se uglavnom oko staroga grada i njegovih atrakcija, a danas ujutro odlučili smo vidjeti i ostale dijelove Istanbula. U planu je bio odlazak u neki od brojnih šoping-centara (npr. Kalyon), koji su među najvećima u Europi, obilazak Taksim trga i šoping-ceste Istiklal, koju nam je preporučio jedan gospodin u avionu... Odlučili smo najprije vidjeti Taksim trg i Istiklal koji je prepun kafića, restorana i dućana. Naš recepcionar Erhan uputio nas je da obilazak Istiklala započnemo od Taksim trga, gdje ta cesta završava, jer bismo u protivnom neprekidno pješačili uzbrdo.
Oko 10.30 sati krenuli smo taksijem prema Taksim trgu. Sa simpatičnim vozačem razgovarali smo o svemu i svačemu. Rekao nam je kako je danas velika vojna parada pa su neke ceste zatvorene do 13 sati. Brzo smo stigli do velikog Ataturkova mosta, a iza njega čekao nas je Taksim trg. Na velikom križanju ispred trga pred našim taksijem iznenada se našla majka s dvije kćeri. Pretrčavale su cestu na crveno, ali taksist nije vozio prebrzo pa je zakočio bez velikog napora. Majka i kćeri, veselo se smijući jer je rizičan manevar prošao bez posljedica, uputile su se prema trgu. Ni one nisu znale što ih čeka.
Dvadesetak sekundi poslije naš se taksi zaustavio na parkiralištu pokraj trga. Baš sam htio izvaditi novčanik i platiti kad smo začuli jaku eksploziju. Gotovo istog trenutka osjetili smo snažan udar detonacije. Auto se zatresao kao da je igračka. Krajičkom oka ugledao sam kako nešto crno leti prema nama i prelijeće iznad auta. Vozačev i moj prozor (sjedio sam na suvozačevu mjestu okrenut prema trgu, supruga iza mene, a kći pokraj nje) bili su malo otvoreni, pa se stakla vjerojatno zbog toga nisu rasprsnula, ali u kabini je silina detonacije iščupala noćno svjetlo iz okvira.
Vremena za paniku nije bilo. Pogledao sam jesu li mi supruga i kći ozlijeđene te povikao vozaču da vozi. Brzo je pokrenuo automobil, ali je samo nekoliko metara dalje htio stati i pogledati što se dogodilo. Očito je bio pod šokom. Rekao sam mu da nastavi voziti. Bombaši često aktiviraju nekoliko bomba u kratkom roku pa mi je bilo bitno da se što prije maknemo od trga. Tek tada osjetio sam bol u glavi. Val nakon eksplozije udario me u gornji dio glave i nisam bio siguran je li me što pogodilo. Nasreću, krvi nije bilo. Očigledno me boljelo zbog silovitog udara detonacije.
Na povratku u hotel vidjeli smo vatrogasna vozila i kola hitne pomoći kako jure prema trgu. Bili smo jako uplašeni. Naš vozač ježio se od straha. Kaže da je danas drugi put preživio bombaški napad. Ako doživi treći, misli da neće dobro proći. Odmah nam je bilo jasno da je posrijedi atentat, ali smo našu kćer pokušali umiriti tvrdnjom da je možda riječ o eksploziji plinske boce. Kad smo stigli u hotel, recepcionar Erhan začudio se što smo se tako brzo vratili. Problijedio je kad smo mu rekli da se na trgu dogodio teroristički napad.
Još uvijek smo pod dojmom toga strašnog iskustva. Nadamo se da nitko nije poginuo osim samoubojice, a osobito se nadamo da među ozlijeđenima nisu majka i dvije kćeri koje su žurile prema trgu.
