Činjenica da se Francuska i Njemačka predlažu za "motor Europe" gotovo da je skandal. Jer od stare osovine sada ostaju samo dvije stare zahrđale zemlje, koje se brinu za obranu svojih povlastica. Želimo li rabiti prave riječi? To su dvije zemlje koje se brinu međusobno se štititi, budući da u tome same ne bi uspjele. Ne znam je li u pravu "The Economist" kada nedavni francusko-njemački prijedlog reforme europskih institucija naziva "receptom za zamršenu i slabu vladu", točno ono "što bi čelnici dvije najvažnije nacionalne vlade Unije mogli željeti: stalnu prazninu na vrhu u Bruxellesu". Može biti. No ono što se čini nespornim jest da se i u radovima Konvencije, i iz njihova prijedloga nazire jasna želja za očuvanjem nacionalnih brana spram ujedinjavajuće uloge slobodnog tržišta u Europi.
Ni Francuska ni Njemačka ne žele biti lišene moći i jamstava u nadzoru velikih industrijskih i financijskih grupa. Koje to rezultate nosi trebalo bi biti jasno: dva najveća europska gospodarstva imaju rast koji je mnogo ispod razine njihova potencijalnog rasta. U slučaju Njemačke rast u potpunosti izostaje. (...) Ta zemalja, njezine obitelji i tvrtke, povukla se kao rijetko kada u povijesti zapadnih demokracija. Je li to bila epidemija općeg nepovjerenja? Je li to bila kriza alergije spram vlade? Je li to krivnja eura i njegovih poskupljenja? Sve je to već razmatrano, no nije dobiven zadovoljavajući odgovor. Pokušajmo onda razmisliti o jednom drugom vidu: prvi je put Njemačka svoj razvoj povjerila burzi, kvota obitelji uključenih u dioničarsko ulaganje udvostručila se u roku od četiri godine i utrostručila u odnosu na razdoblje od prije 10 godina, čak je i berlinska vlada donijela jednu socijalnu reformu usmjerenu na privatne mirovinske fondove koji su jedan dio svojih sredstava ulagali u dionice. Sve je to bilo praćeno čudotvornim obećanjem new economy u koji se cijela zemlja bacila. No sve je to nestalo u roku od nekoliko mjeseci.
Stvar koja najviše iznenađuje jest da Nijemci i dalje vjeruju u burzu. Broj ulagača još je uvijek blizu 18 posto stanovništva. 13,4 milijuna, čiji se broj, na iznenađenje, povećao za 600.000 osoba u posljednjih šest mjeseci, unatoč tome što je indeks frankfurtske burze pao za 44 posto u 2002. To povjerenje, gotovo nevjerojatno, jest otpor dioničarske kulture, i to su elementi koji opisuju jedno društvo mnogo različitije od klišeja, a koje političari ne bi trebali zanemariti. Upravo u izgradnji premisa kapitalizma općeg sudjelovanja, stabilnijeg i ravnopravnijeg od onog američkog, krije se zapravo misija novog "socijalnog tržišnog gospodarstva", recepta koji je u prošlosti velikim učinio njemačko gospodarstvo. A je li tako? Jesu li to uzeli u obzir u Berlinu ili Parizu? Nimalo, Schroeder razmišlja o uvođenju novog poreza na imovinu koji će neizbježno pogoditi burzovne ulagače i namjerava zajedno s Parizom svoju sklonost visokim porezima proširiti na cijelu Europsku Uniju. I stoga se njemačko-francuska ambicija vođenja Europe čini tek nešto više od loše podvale, (H)
