Uvođenje euroobveznica mogao bi biti jedan od načina za lakše prikupljanje novca na međunarodnom tržištu i put za izlazak iz dužničke krize eurozone. O nekoj vrsti euroobveznica razmišlja se još od početka 1990.-ih, ali ta ideja dobila je pravi zamah nakon izbijanja financijske krize 2008. godine. Euroobveznice bi se izdavale zajednički u ime svih zemalja eurozone (trenutačno njih 17). Na taj način bi zemlje s lošijim rejtingom kao što su Grčka, Portugal, Irska, Španjolska i Italija imale koristi od zemalja s boljim rejtingom poput Njemačke. To bi potencijalno stvorilo veliko i, što je najvažnije, likvidno tržište državnih obveznica slično onome u SAD-u. S druge strane, budući da ništa nije besplatno i ne pada s neba, zemlje s boljim rejtingom morale bi plaćati veću premiju na rizik na svoje obveznice. Napravljene su projekcije koje govore da bi Njemačka, koja povijesno ima najbolji rejting i najniže kamate na dug, trebala plaćati kamate na dug veće za 0,5 do 2 postotna boda od onih koje sada plaća. Budući da Njemačka sada plaća kamate na dug manje od 2%, uvođenje euroobveznica povećalo bi trošak zaduživanja Njemačke za 25 do čak 100%!
Ne čudi da je Njemačka najveći protivnik uvođenja euroobveznica. Zapravo, i sam izraz euroobveznica vrlo je kontroverzan, pa je Europska komisija euroobveznice prozvala obveznicama stabilnosti (Stability bonds). Paradoksalno, sama ideja euroobveznica potekla je od skupine njemačkih ekonomista, savjetnika njemačke kancelarke Angele Merkel. Njihov prijedlog bio je da zemlje eurozone privremeno udruže svoje rejtinge kako bi se financirao državnih dug zemalja eurozone koji prelazi 60% BDP-a.
Na osnovi te ideje, Europska komisija u studenom 2011. izradila je prijedlog za uvođenje euroobveznica i izložila tri načina na koji bi se financirao dug zemalja eurozone. Najradikalnija verzija uključuje udruživanje kreditnih rejtinga i međusobno jamčenje zemalja eurozone za dug ostalih zemalja eurozone. To bi značilo da ukoliko npr. Grčka izda obveznice koje ne može otplaćivati, kao što je sada slučaj, ostale zemlje eurozone imaju zakonsku obvezu pokriti njezin dug. Ta bi opcija zahtijevala velike promjene u Lisabonskom ugovoru i ima najmanje šanse za realizaciju.
Druga bi opcija bila izdavanje zajedničkih obveznica samo za dio duga, dok bi ostatak duga jamčila svaka zemlja za sebe. To bi bila neka kombinacija plavih (sigurnnijih) i crvenih (riskantnijih) obveznica, pri čemu se zemlje s lošim rejtingom ne bi mogle u potpunosti “šlepati” na račun onih s boljim rejtngom. Treća je opcija slična drugoj, s time da bi zemlje dio plavih obveznica jamčile na osnovi ključa, a ne u potpunosti. Zadnje dvije opcije bile bi lakše provedive u praksi jer ne bi zahtijevale velike promjene u Ugovoru, što za sobom povlači spori i neizvjestan proces ratifikacije. U svakoj od navednih opcija zemlje s višim rejtingom gube, dok one s nižim rejtingom dobijaju.
Problem kod uvođenja euroobveznica ne odnosi se samo na veće ili mane troškove zaduživanja zemalja eurozone. Tu se postavlja još jedno važno pitanje – ono o moralnom riziku. Naime, loš kreditni rejting nije posljedica elementarne nepogode ili nekih izvanzemaljskih događanja već sustavnog i višegodišnjeg lošeg upravljanja državom. Takvo ponašanje ne treba nagrađivati i poticati, već sankcionirati. Lakši pristup međunarodnom tržištu kapitala za zemlje u dužničkoj krizi može maskirati pravu veličinu problema i odgoditi nužne reforme.
Nije prošlo puno vremena od kada je Hrvatska imala jeftini pristup tržištu kapitala i lagano financirala rast koji se temeljio na zaduživanju. Sada vidimo gdje nas je to dovelo. Kada su dobra vremena vlade odgađaju bolne, ali neophodne reforme kako ne bi ugrozile sljedeće izbore. Ista bi se situacija mogla dogoditi s euroobveznicama. Pomoć ekonomski jačih zemalja mogla bi privremeno riješiti problem u zemljama pogođenim dužničkom krizom, ali bi u konačnici mogla odgoditi neophodan proces konsolidacije javnih financija i provođenje strukutrnih reformi. Euroobveznice ne smiju biti mreža za spašavanje u koju će skakati neodgovorni jer znaju da će ih odgovorni spasiti.
Uz euroobveznice, EU počinje ozbiljno razmišljati o uvođenju još jednog instrumenta kojim bi se potaknuo rast u EU. Radi se o projektnim obveznicama. Njih bi zajednički izdavalo više zemalja članica, a prikupljena bi se sredstva koristila za financiranje velikih infrastrukturnih projekata. Službeno bi projektne obveznice trebale ući u upotrebu početkom idućeg višegodišnjeg financijskog okvira (2014.-2020.), dok bi pilot-faza trebala trajati tijekom druge polovice 2012. i 2013. EU novci koristili bi se za poticanje privatnih kompanija na ulaganje više od 4 milijarde eura u transport, energiju i telekomunikacije.
Uvođenje euroobveznica visoko je na listi prioriteta EU. Dužnička kriza pokazala se kao preveliki zalogaj za EU integraciju i prijeti samoj srži EU – eurozoni i euru. Unatoč svim kontraverzama, euroobveznice i projektne obveznice mogle bi pomoći zemljama da lakše prebrode krizu, ali dogovor o njima mogao bi biti težak. Italija i Francuska se trenutačno (nakon promjene vlasti u Francuskoj) zalažu za uvođenje oba instrumenta, dok je Njemačka još uvjek veliki oponent ideji euroobveznica. Za Hrvatsku, visoko zaduženu zemlju koja plaća velike kamate na svoj dug, a ima i izražene potrebe za financiranje infrastrukturnih projekata, uvođenje oba instrumenta bilo bi dobrodošlo. Uz uvjet da se ograniči moralni rizik.
Euro obveznice su samo drugi način pljačke i obmane građana europe, ......... jedino što se njima radi je da se spašavaju privatne banke koje su napravile ovaj problem tako da dug se prebacuje na sve porezne obveznike u .... svimm ..... zemljama europe ........... privatne banke se izvuku a građanima europe ostaje dug - s kamatama ..................... dakle ni luk jeli ni mirisali a izvukli kraći kraj ............. . Živio raj na zemlji !!!! ..............