Od brojnih zanimljivosti koji krase ovaj otok, jedna je i činjenica što se radi o otoku s najvišim vrhom, a on se nalazi upravo iznad svjetski poznate plaže Zlatni rat.
Vrh Vidova gora visok 780 metara ujedno je najviši vrh jadranskih otoka, a njega se pruža pogled na okolne otoke - pa čak u dobrim uvjetima i do Italije.
Temperature na njemu su tijekom cijele godine vrlo ugodne - živa na barometru se zimi rijetko spušta ispod ništice, a unatoč visokim temperaturama ljeti tu je ugodni maestral koji rashlađuje otok.
I more oko Brača vrlo je toplo - u kolovozu ide i iznad 25°C, dok zimi ne ide ispod 11°C. Što se tiče biljnog i životinjskog svijeta, on je vrlo šarolik i raznovrstan. Legendarne su koze na otoku koje su bile hvaljene još u vrijeme Antike, a zbog tamošnjih ovaca popularan je i brački sir.
Kad bismo ponovno spomenuli Vidovu goru, možemo reći da na njemu često obitavaju razne ptice, a među njima je i suri orao koji se smatra ugroženom vrstom u Hrvatskoj.
Sam otok inače nema ni rijeka ni potoka, a jako je zanimljivo što je Brač prije otprilike milijun godina bio dijelom kopna te je njime tekla rijeka Cetina zbog koje su nastali duboki kanjoni koje vidimo i danas na otoku.
Malo tko zna kako je Brač zapravo dobio svoje ime - iako nije stopostotno potvrđeno, vjeruje se kako ime Brač potječe od ilirskog imena brentos, što u prijevodu znači jelen, jer su ga i Grci nazvali Elaphusa i Bretanide, a elaphos i na grčkom znači jelen.
Ovaj otok je i bizantski car Konstantinopol Porfirogenet u svom opisu carstva u 9. stoljeću njega i Hvar svrstao kao ''najljepše i najplodnije'' među jadranskim otocima.
Od čak 116 crkava koje se nalaze na Braču, čineći ga jednim od najsakralnijih otoka Mediterana, dio njih sačinjen je i od jako popularnog bračkog kamena koji je vrlo tražen u svijetu.
Atrakcija koju danas više nije moguće vidjeti, no i dalje znamo za nju, su svećenici pustinjaci koji su živjeli na Braču pa sve do sredine 20. stoljeća.
Pustinjaci su čak četiri stoljeća živjeli u samostanu Pustinja Blaca koji se nalazi u stijenama, a ta tradicija je prestala tek 1963. smrću posljednjeg upravitelja Nikole Miličevića.