Splitski Vinalko je 1952. preuzeo Narodni odbor grada Splita zajedno s podružnicama u Šibeniku i Dubrovniku te podrumima u Splitu, Kaštel Starom, Kaštel Novom, Bolu, Komolcu i Šibeniku.
Zgrada je primjer poslijeratnog industrijalizma i imala je arhitektonsku i umjetničku vrijednost, a arhitekt je Stanko Fabris koji je njegovao uravnotežen odnos puno-prazno, dinamiziranje pročelja primjenom glatkih kamenih ploha s ritmiziranim nizovima prozora, duboke sjene trijema, primjena rasteriranih tekstura rustičnoga kamenog prizemlja - "splitski vez" - što je ujedno i poveznica s Fabrisovim splitskim podrijetlom.