Osamnaestogodišnji Filip Glavaš pažljivo je slušao očevu priču o djedu Ljubomiru koji iz Njemačke, gdje je radio kao gastarbajter, više od desetljeća nije mogao slobodno doći svojoj obitelji u Osijek. Bježao je od komunističkoga zatvora koji mu je visio nad glavom zbog toga jer se tamo družio s hrvatskim emigrantima. Suprugu Zorku i četvero djece – kćer Gordanu, sinove Dubravka, Tomislava i najmlađega Branimira – Ljubomir je viđao samo kada su mu oni dolazili u posjet.
Jedan ujak bio mu je ustaša, drugi pak na strani partizana
Taj dio djedove životne priče Filip je prvi put čuo za prvoga posjeta
ocu u Hercegovini, u koju je Branimir Glavaš pobjegao prije izricanja
presude na Županijskome sudu u Zagrebu.
Vojnik NDH
– Eto, taj usud “dobrovoljnog” progonstva našu obitelj prati već drugu generaciju – kaže Branimir Glavaš.
– Iako otac i ja imamo mnogo sličnosti, oni koji nas poznaju kažu da
sam karakterom više na majku Zorku. Ona je puno energičnija i
izravnija, a stari je bio povučen, ali ustrajan – kaže Branimir Glavaš.
Strogo čuvanu obiteljsku tajnu o poslijeratnoj kalvariji svoga oca
Ljubomira, koji je u Drugome svjetskom ratu bio vojnik NDH u sastavu
369. legionarske divizije Wehrmachta, Branimir Glavaš doznao je tek u
12. godini života. Ruska intervencija u Češkoj početkom 1968. godine
stvorila je ratnu psihozu u Jugoslaviji i natjerala njegova najmlađeg
strica Juru da zbog straha od policijske racije iz svoje kuće izvadi
brižno skrivene bratove slike i dokumente iz vremena NDH, koje mu je on
povjerio na čuvanje kada je otišao na privremeni rad u Njemačku, i
donese ih Zorki, majci Branimira Glavaša.
– Sjećam se kada je stric Jure s naramkom očevih slika i dokumenata iz
onoga rata jedne večeri pomalo prestrašen došao u našu kuću. Majka je
znala što nosi, ali ga je upitala: “Što je to, Jure?” Stric ju je samo
pogledao i rekao: “Znaš koja su vremena, svaki čas nam mogu upasti i
ako ovo nađu, ne gine nam zatvor!”
