Postavljanje hrvatske izložbe u jednom od najvećih muzeja u Šangaju počeo je i s više sličnosti nego očekivano, naime kustosica lokalnog muzeja i ja pojavile smo se u identičnom džemperu. Njezin je kupljen u Pekingu, moj u Zagrebu, ali model je isti – globalizacija od high streeta.
Uz sve sličnosti i izrazito ugodnu suradnju, neke razlike potvrdile su razloge za strelovit rast Kine i lakoću s kojom ulaze na svjetska tržišta – ekonomski, ali i kulturološki. Jezična barijera postoji i u najposjećenijem gradu u Kini gdje većina ne barata engleskim jezikom, ali ono što je uistinu odvajalo europski tim i lokalni, kineski, je stav.
Dok su naši kineski parnjaci na sve načine i uz osmijeh prevladavali barijere, jezične i tehničke, Europljani su nepotrebno zapetljavali čvorove. Skloni kolutati očima uz komentare kako Kinezi ne znaju pričati engleski ili Amerikanci ne mogu locirati Hrvatsku na karti, a bilo bi zanimljivo obrnuti situaciju.
Po mojoj slobodnoj procjeni, većina ne bi znala smjestiti na karti Teksas, desetu najveću ekonomiju svijeta ni izgovoriti Chongqing, ime grada u Kini s populacijom dvostruko većom od Hrvatske. Već nakon nekoliko dana Kine europski tim manje je predstavljao konkretne institucije, a više cijeli jedan kontinent koji počinje nalikovati na muzej.
Mi se borimo tumačenjem prošlosti kako bi si dali na važnosti u sadašnjosti sami među sobom se razračunavajući, istovremeno svijet ide dalje. I to nemilosrdno brzo. Europa uistinu postaje muzej, kao gospođa u staroj gornjogradskoj palači koja privlači povijesti i šarmom, ali odbija ponavljanjem istih priča. Taj nadmeni stav zapadnjaka doveo je i do novih tumačenja same globalizacije.
U tom pogledu najviše pozornosti privlači projekt “Jedan pojas-jedan put” (Yidai Yilu) koji predstavlja bit vanjske politike predsjednika Xija Jinpinga, s ulaganjima u 60-ak zemalja i s već više od 300 milijardi dolara. Ulažući u opskrbu, distribuciju i infrastrukturu, jasno je da i postavljaju neki novi narativ koji oblikuje i ostale društvene i kulturne odrednice.
Dok je lako umjetnost, i kulturu uopće staviti u sekundarne indikatore razvoja i stanja zemlje, bitno je primjetiti da je kultura uvijek reakcija na impulse vremena.
Tako kineska umjetnost danas inkorporira tehnologije, spaja antičke zanate i suvremene prakse na način koji je uzbudljiv za promatrati i nudi nešto originalno na svjetskoj umjetničkoj sceni.
Sve je to odraz klime rasta, natjecanja i (uvjetno rečeno) dominacije kroz meku moć strateškog ulaganja na nikad većoj razini. Bilo bi besmisleno banalizirati o tome je li to dobro ili nije, ne samo jer je možda neizbježno, već i zato što (napokon) nudi alternativu američkom stoljeću kroz novu vrstu globalizacije, ovaj put na svilenoj niti.
Istovremeno, nama nudi lekciju iz pristojnosti i veličine koja ne imponira arogancijom već razumijevanjem i odlučnosti.
ova uporno razrađuje maturalne teme,to je za školske novine,zidne