Točno prije dvije godine Večernji list je pisao: “Plenkovićeva odluka da smijeni trojicu ministara Mosta i time raskine suradnju s ‘mesijama’, kako su pojedinci u HDZ-u posprdno nazivali mostovce, učvrstila je njegovu poziciju u stranci. Čak se može reći da je Plenković napokon postao predsjednik HDZ-a”. Kako je još pisao naš list, govorilo se: “Hvala Bogu da smo ih se riješili, svima nam je bila puna kapa Mosta.”
Ta “puna kapa” bilo je zapravo glasovanje Mostovih članova Vlade za smjenu ministra Zdravka Marića. Ništa manji grijeh nije sada napravila HNS-ova ministrica obrazovanja Blaženka Divjak koja se usprotivila Plenkovićevu i HDZ-ovu kandidatu za voditelja reforme školstva Matku Glunčiću pa da i HNS-u zahvali na suradnji. A ni veselje među hadezeovcima ne bi bilo manje od onog koje ih je obuzelo poslije raskida s Mostom. Također treba reći da je HDZ prije dvije godine bio u povoljnijoj poziciji, jer i da je Marić pao, ne bi to bio nikakav svjetonazorski gubitak – sigurno bi izabrali nekog novog Marića.
Danas su u izgubljenoj poziciji, ako ustraju na Glunčiću, riskiraju rasulo koalicije a i mogući gubitak vlasti, a ako ga se odreknu, bio bi to nastavak žrtvovanja svojih ljudi u vođenju reforme školstva i novog Glunčića ne bi bilo. U sličnoj je poziciji i HNS – ili će prekidom suradnje s HDZ-om izgubiti vlast ili, bar velikim dijelom, upravljanje obrazovanjem u hrvatskim školama.
Najvjerojatnije će se naći neki kompromis. Jer, raskol bi bio kraj HNS-a. A HDZ u prijevremenim izborima ne bi imao niti jedan valjan argument nakon što za zemlju nije učinio ništa, pa smo po svim bitnim pokazateljima na dnu ili pri dnu ljestvica Europske unije, a iz zemlje nikad valjda u povijesti nije odlazilo toliko ljudi. Uza sve to, prvi put u samostalnoj Hrvatskoj protiv HDZ-a su – u povodu najavljene ratifikacije Istanbulske konvencije – prosvjedovali i mnogi njegovi birači.
Jedina bi im nada bila sve kaotičnije stanje u oporbi i, pogotovo, sve slabiji SDP. A teško bi im i relativna pobjeda na izborima išla na ruku. S Mostom više ne bi ni htjeli ni mogli, HNS-a neće biti, pa bi im jedina šansa bio Živi zid koji ih ne podnosi jednako kao i Most, ili – velika koalicija. Tako po četvrti put poslije Tuđmanove smrti ova zemlja trpi posljedice koalicijskih trgovina - prvi put je to bilo s Račanom i Budišom, dvaput s HDZ-om i Mostom i sada s HDZ-om i HNS-om. Nikad održanje vlasti nije ovisilo o tako slaboj stranci kao što sad ovisi o HNS-u, što je izvan svake pameti i izvan svake volje birača. I nikad nisu koalirale stranke s tolikim međusobnim neprijateljstvom koje je trajalo otkad je samostalne Hrvatske. Oba ta razloga oduzimaju legitimitet sadašnjoj vlasti, a pogotovo je apsurdno što se HDZ, naravno, i danas zaklinje na stvaranje države, Tuđmana, Domovinski rat... dok je HNS ustrajno sve te povijesne vrijednosti dovodio u pitanje – vrijeme stvaranja i stasavanja države prokazao je kao “deset izgubljenih godina”, veličinu obrane u Domovinskom ratu zanijekao je promicanjem teze o podjednakoj krivnji za rat (okrugli stol “Hrvati i Srbi”), a Tuđmana je optužio za agresiju na BiH.
Na toj liniji je i reforma školstva kakvu zagovara HNS-ova ministrica Divjak, koja ničim nije pokazala da bi se razlikovala od bivšeg voditelja reforme Borisa Jokića, koji je u njezine temelje na ovaj ili onaj način ugradio svoju tvrdnju iz doktorske disertacije, na engleskom objavljene kao knjiga, u kojoj tvrdi da su referendum i saborske odluke o samostalnosti krivi za velikosrpsku agresiju. Ministarstvo obrazovanja i znanosti, koje vodi Blaženka Divjak, jedno je od presudnih u određivanju ideološkog profila koalicijske vlasti, pa ako nametne svoje kriterije u reformi školstva, bit će to, uz ratifikaciju Istanbulske konvencije, još jedan dokaz da je ova vlast lijevo-liberalna i da se odrekla bitnih obilježja HDZ-a i njegove povijesti. I bit će to još jedan dokaz da je Plenković kao “bruxelleski projekt” poslužio za temeljito podrivanje katolicizma, konzervativizma i domoljublja.
Pa ću ponoviti ono što sam nedavno napisao – u najpresudnijem razdoblju svoga života i sazrijevanja, Plenković je bio komunist i marksist, što je potvrdio i u svojoj knjizi “Sredstva masovne komunikacije”, utemeljenoj na Marxovim i Kardeljevim tezama i objavljenoj potkraj osamdesetih godina uoči velikih političkih promjena u Hrvatskoj. Takav, ravnodušan i prema naciji i prema domoljublju, bio je idealan da se ubaci u HDZ i prema očekivanjima gazda iz Europske unije raskopa njegove temelje.
HDZ-e jos nije izgubio vlast,ali obraz je odavno.