Kao što većina građana zaobilazi na ulici "prolupane" hrvatske branitelje, od njih bježi i država. Ovim, prilično pogrdnim, premda narodskim nazivom obilježavamo tisuće momaka koji se, nakon svršetka surovog rata nisu snašli i prilagodili.
Razloga je za to neuklapanje napretek. Granatiranja, pogibija suboraca, stradanja članova obitelji, ranjavanja, ubijanje neprijatelja, pa potom, nakon preživljavanja, suočavanje s okrutnim realnostima gubitka zaposlenja, rastave brakova, bahatosi novopečenih bogataša - dovoljni su razlozi da se tisuće, u ratu žestokih domoljuba - rasrdi. PTSP pojačava i u našim prostorima za zabavu sve prisutnija narodnjačka glazba srbijanskog podrijetla, a najjače nepravde čini im državni činovnički i represivni aparat.
Samospaljivanja, samoubojstva, ubojstva bližnjih, policijsko maltretiranje legendarnih boraca, kao primjerice Petra Janjića iz Vukovara, znanog "tromblona" koji je sam uništio 29 srpskih tenkova na Trpinjskoj cesti, a sada izgubljen i neželjen luta Domovinom i traži pravdu "za naše dečke" - porazne su posljedice neljudskog odnosa naše Hrvatske spram branitelja i heroja. A njih već oko 1600 nakon rata diglo je ruku na sebe, neki od njih, nažalost, i na sebi najbliže. Država nije, niti želi shvatiti da tisuće ovih momaka i njihovih supruga, djece, rodbine vjerojatno nikada više neće biti u mogućnosti dobiti novu životnu šansu, nikada neće otvoriti svoja mala poduzeća, kafiće, oženiti se, zaposliti se, ljetovati...
Država ne želi shvatiti da o tim momcima ona i društvo trebaju voditi brigu do kraja njihova životna vijeka, pomagati ih, sokoliti, blago i svrsishodno, ne represivno nadzirati. Na papiru, ovi dečki imaju pomoć, nude im se neki programi, zdravstvena i psihoterapijska usluga. Papir, međutim ne poznaje stvarni osjećaj tih heroja, koji, ljudski razumljivo, ne žele "plakati" pred ostalim ljudima.
U Hrvatskoj nema niti jedne specijalizirane veteranske bolnice, koja bi bila odgovarajće okupljalište naših "prolupanih" heroja. Heroji ne plaču, kaže pjesma, no možda bi radije "proplakali" među svojima, među onima koji ih razumiju. Najmanje što mi i država trebamo učiniti da zbrinemo ove momke jest da im stvorimo mjesto koje će im atmosferom, brigom i druženjem sačuvati živote, a nama ostalima čast.
