U zemlji za koju se borio prosječni se Hrvat danas osjeća kao kmet. Ako ima sreću da njegov feudalac nije izgubio dušu, onda će se i njemu dokotrljati koja mrvica s bogataškog stola. Prosječnome Hrvatu koji, na primjer, radi za dalmatinskog tajkuna Željka Keruma nedavno je za 500 kuna povećana skromna trgovačka plaća jer je milosrdnom gazdi bio rođendan.
Sljedeće će povećanje, valjda, slijediti u povodu neke druge osobne ili obiteljske obljetnice tog velikog čovjeka. U Hrvatskoj, gdje radni mjesec ima oko 160 sati, zaštitari koji rade za Zlatka Marića rade i 300-400 sati na mjesec. Naravno bez poštene naknade za prekovremeni rad, ali zato pod stalnom prijetnjom da će im od plaće, koja jedva prelazi 300 eura, biti oduzeto 500 kuna ako, na primjer, na posao dođu neobrijani ili bez kravate...
No, stvari se nisu tako posložile preko noći. Taložilo se to i toleriralo godinama, a oni koji su postavljali pravila prihvaćali su to kao nužno zlo. Predsjednik države Stipe Mesić prvi je od domaćih političara javno ustao protiv divljeg kapitalizma koji, vođen isključivo profitom, i bez milosti prema radničkim pravima i čovjekovu dostojanstvu, dere kožu s leđa hrvatskim radnicima. Dok je većina perjanica političke scene što iz pozicije, što iz opozicije nastojala njegovati bliske odnose s hrvatskom kapitalističkom kastom, vjerojatno i zbog donacija koje od izbora do izbora dobivaju za svoje političke projekte, Mesić je za vrijeme lanjskog Croatia Summita, posve neočekivano, postavio pitanje dokle smije ići liberalni kapitalizam. Čak i oni koji ga zbog političkih kontroverzi ne vole taj mu iskorak upisuju u dobro. No, kako to obično biva, pijetao koji prvi zakukuriče završi u loncu. Tako je i Mesić odslušao svoju porciju kritika na račun podilaženja masama i suprotstavljanja poduzetničkoj dinamici.
No, danas stvari stoje drukčije. Nakon dugih godina prešutnog pristajanja na anomalije, svima u društvu postalo je jasno da s hrvatskom inačicom kapitalizma nešto ne štima. Ukidanje društvenog vlasništva, kao izmišljotine komunističkog režima, najspretnijima u Hrvatskoj bio je signal da krenu i zgrabe sve što uspiju. Domaći novosteci, koji se šepure u ferrarijima, porscheima i maybachima, postali su društvena krema koja se međusobno natječe tko će izgledati sjajnije u najnovijoj kreaciji poznatog dizajnera. Gorčina koja zbog toga prožima ostatak društva, pogotovo one što za sitan novac rade za te hrvatske gizdavce kojima je kao prvoj generaciji bogataša u obitelji, najvažnije da svijetu pokažu novac kojim raspolažu došla je do ruba.
Upravo u toj gorčini političari vide svoju predizbornu priliku. U žarište političkog marketinga odjednom je izbio mali Hrvat. Danas, 14 godina nakon početka privatizacije koja je devastirala gospodarstvo, isisala milijarde kuna iz zemlje i u mladu tranzicijsku demokraciju uvela divlji kapitalizam, rasprave o moralnom kapitalizmu postaju kurentna roba. O kapitalizmu koji neće zgaziti čovjeka govore političke stranke koje se intenzivno pripremaju za izbornu godinu. Katolička je crkva počela organizirati susrete namijenjene duhovnoj obnovi poslodavaca koji ne bi smjeli zanemariti human odnos prema svojim radnicima.
S približavanjem te izborne godine u kojoj će stranke krenuti po glasove zapostavljenih i prezrenih, kao da su se počeli buditi i sindikati, vjerojatno zabrinuti mogućnošću da im netko ukine monopol na radničke teme. No, dok se odjednom svi koji su godinama šutjeli natječu tko će glasnije progovoriti o nesrećama koje je prouzročio divlji kapitalizam, ne možemo ne upitati gdje ste bili sve ove godine?
