Hrvatska je zemlja golemih suprotnosti. S jedne strane, intenzivno
pregovara o ulasku u Europsku uniju, modernizira se i vizionarski gleda
u daleku budućnost, a s druge još liječi ratne rane, kao da je zapela u
nekom rovu, punom krvi i čahura ispaljenih metaka, iz kojeg se ne
uspijeva izvući.
Dok u bruxelleskim uredima državni dužnosnici razgovaraju o provedbi
akcijskog plana za borbu protiv korupcije, o restrukturiranju
brodogradilišta ili privatizaciji željeznica, u hrvatskim prostorima,
lišenim moći i sjaja, vukovarski zatočenici srbijanskih logora
istodobno vape za pravdom i traže od glavnog državnog odvjetnika
Mladena Bajića da pokrene istrage kojima će biti utvrđena odgovornost
za zločine, ne samo stražara i zapovjednika u logorima smrti nego i
institucija u Srbiji koje su iza njih stajale.
Danas, kad se za subotnjom kavom na špici govori o rukometnim dvoranama
namijenjenim Svjetskom prvenstvu, ili o tome hoćemo li dobiti
organizaciju Europskog nogometnog prvenstva, ili o tome koliko je
urbanih vila sagrađeno posljednjih godina po atraktivnim zagrebačkim
obroncima, bivši se logoraši doimaju poput duhova iz prošlosti, koji se
povremeno pojavljuju kako bi narušili sklad.
A nisu duhovi, nego ljudi koji žive pokraj nas. Možda se usred noći
bude i od straha skaču u krevetu baš u susjednoj kući. Za njih prošlost
nije zaključena i neće biti sve dok ne prevlada osjećaj da je pravda
zadovoljena i da agresija nije još jednom ostala nekažnjena. A to se
čini tako daleko i nedostižno. Mnogima je danas lakše ne razmišljati o
tome.
Vjerojatno se pitaju čemu razbijati glavu nečim na što se ne može
utjecati, čemu trošiti energiju na pljuvanje cinične međunarodne
politike koja je spremna zatvoriti oči nad time da Radovan Karadžić i
Ratko Mladić još nisu izručeni Haaškom sudu i da, vjerojatno, nikad
neće niti biti, čemu se iscrpljivati bešćutnošću prava koje ne
sagledava kakva je očekivana pravda i kaže da Srbija nije odgovorna za
genocid u BiH... No, ma koliko ne razmišljali o svemu tome, osjećaj
poratne nepravde duboko je ukorijenjen u hrvatskom društvu. I ostavlja
tragove na njemu, jača frustracije i ozlojeđenost prema svijetu.
Hrvatska vlast mora od prigode do prigode objašnjavati europskoj
administraciji zašto tako mali postotak Hrvata podupire ulazak u EU. A
ako netko treba znati odgovor, onda su to oni. Potpora članstvu u EU
počela je padati s rastom svakovrsnih pritisaka na Hrvatsku od
izručenja hrvatskih generala Haagu do zahtjeva da se drastično smanje
državne potpore brodogradnji ili poljoprivredi. Što god Hrvatska
napravila, koji god zahtjev ispunila, kakav god zacrtani joj cilj
dosegnula, koliko god hrvatska vlast ostavljala dojam kod vlastite
javnosti da je još malo svinula kičmu pokazalo se da nije bilo
dovoljno.
U Dalmaciji stari ljudi kažu da tovara možeš mlatiti sve dok ne crkne.
Tako se nekako dogodilo i s potporom prosječnog Hrvata ulasku u EU.
Ljudi su se jednostavno umorili od stalnog pritiska koji je, kad se
ticao ratne problematike, samo produbljivao osjećaj nepravde.
Vukovarski branitelji, kao jedna od hrvatskih kontrastnih slika, koji
su ovih dana zatražili Bajićevu akciju prožeti su tim osjećajem
nepravde. I srebreničke majke također.
Unaprijed je osjećaju i majke iz Dubrovnika, Gospića, Osijeka, Zadra,
Vinkovaca, Šibenika... kojima je, nakon nedavne haaške presude u tužbi
BiH protiv Srbije, jasno da hrvatska tužba za genocid protiv agresorske
države nema šanse za uspjeh. No, to ne smije biti razlog za povlačenje.
Onoj Hrvatskoj koja još traži unutarnji mir sigurno nije potrebna
predaja bez borbe.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Hrvatski kontrasti
