Bi li bilo bolje da se Hrvatska još dugo drži što dalje od Europske unije, kao što savjetuju zagovornici euroskeptične opcije? Ili je bolje što prije se učlaniti u klub, pa makar se probici i ne vidjeli odmah? Ulazak u EU Bugarske i Rumunjske, država znatno siromašnijih od Hrvatske, dao je dodatni poticaj protivnicima udruživanja, u kojemu ionako ne vide ništa osim silnih ustupaka koje će Hrvatska morati staviti pred noge Bruxellesu. Međutim, podaci pričaju drugu priču.
Bugari i Rumunji, istina, još žive lošije od Hrvata, ali se razvijaju znatno dinamičnije. Zahvaljujući tome što su proces pristupanja EU otvorili prije 12 godina, danas su raj za investitore. Stopa nezaposlenosti u nas triput je veća nego u Rumunjskoj, a dvaput veća nego u Bugarskoj. Tempo kojim se te dvije države razvijaju nagovješćuje da bi vrlo brzo mogle biti izbrisane razlike između hrvatske prosječne plaće od 619 eura, rumunjske od 300 eura i bugarske od 200 eura. Možda većinu hrvatskih euroskeptika bugarski i rumunjski podaci neće fascinirati. Možda im je od gospodarskog razvoja važniji strah od toga da će pristupanje EU donijeti veliku patnju nacionalnom ponosu i identitetu. No, kad čovjek stane i pogleda što se sve u tranzicijskoj zemlji može gurnuti pod taj svečani pokrov, teško se može othrvati napadu mučnine.
U dio hrvatskog identiteta danas ide i 30.000 ljudi koji rade, a ne primaju plaće. U njega spadaju i radnici kojima kad se razbole poslodavac udijeli naknadu od 600 kuna. Djelić današnjeg identiteta su i strane kompanije koje nisu u Hrvatsku preslikale socijalno razvijeni kapitalizam iz matičnih zemalja, u kojima kapitalisti dobro znaju da bez socijalnog mira nema kapitalizma. U tranzicijskoj Hrvatskoj, međutim, razvijaju divlje izrabljivanje koje će im osiguravati veliki profit u kratkome vremenu. Barem dok ne zažive čvrsta pravila i država ne postane dovoljno snažna da ih uspije s papira pretočiti u život.
Ni u jednoj državi EU ne može se dogoditi da im dođe strana kompanija i otvori predstavništvo u kojemu će jedini zaposlenik biti menadžer s plaćom od 30.000 eura, koji će zapovijedati četi od 50 radnika, koji u svijetu rada zapravo ne postoje jer su prisiljeni raditi preko studentskih ugovora... Sve je to dio današnjeg hrvatskog identiteta, na koji nitko pametan ne može biti ponosan. No, svi za to znaju, ali se ništa ne mijenja. Tko nam brani, pitaju euroskeptici. Uredimo svoju kuću tako da bude ugodna, ne treba nam za to EU, zaključuju. Međutim, nije to tako jednostavno. Političke elite u Hrvatskoj još uvijek su sklone zažmiriti na izigravanje zakona. Još uvijek će bez primjedbi dopuštati da tvrtke čiji su se vlasnici pretvorili u kolekcionare najskupljih automobila i jahti na štetu svojih mizerno plaćenih radnika posluju s državom. Još će pokazivati razumijevanje za Armanijeve i Bossove sljedbenike jer se i sami prepoznaju po sličnim statusnim simbolima.
Pripadnost EU, međutim, podrazumijeva poštovanje pravila i strogo kažnjavanje nezakonitosti. Ima i tamo skandala, korupcije, spretnog i pragmatičnog povezivanja politike i kapitala. No, institucije funkcioniraju solidno i beskompromisno, a inspekcije nisu nemoćne kao u nas. U zemljama EU i političari i poduzetnici znaju da mogu pokušati prevariti državu, ali znaju i koliki rizik to nosi. U uređenim društvima, država prijevaru naplaćuje slobodom i imovinom, i to bez iznimaka. Kad Hrvatska jednom bude tako uređena država, Hrvati se neće utapati u pesimizmu i rezignaciji, jer bi kolektivno olakšanje donijela već spoznaja da nema zaštićenih. Zato Hrvatskoj, unatoč sumnjama, treba EU!
