Ima jedna karakteristika koja obilježava šampionske momčadi. A to je da je u velikoj većini slučajeva teško izdvojiti najboljega, a rijetko ćete od članova tih momčadi dobiti izjavu u kojoj nekoga posebno ističe. Takvo ponašanje razlikuje momčad od skupine pojedinaca koje zapravo čine interesnu skupinu.
Dinamova generacija 1967. bila je takva. Branko Gračanin, član te mitske plave momčadi, boem je među svojim kolegama. I danas, gotovo 50 godina nakon osvajanja Kupa velesajamskih gradova, vispren je kao i tih dana, a danas daleko bogatijeg životnog iskustva, na kraju krajeva i ženio se četiri puta. Danas je legendarni lijevi bek, koji je nogometni kruh povremeno zarađivao i kao jedan od stupova obrane u polju, ugledan građanin. Sa suprugom izdaje časopis “Zagreb moj grad”. Znamo otprije, generacija ‘67. nisu obični nogometaši.
– Mi smo bili, a i danas smo poput obitelji. Njegovali smo posebnu ljubav i odgovornost jedan prema drugome, što se rijetko viđa. I u privatnom životu i na terenu. Recimo, iako je igrao centarfora, Zambata bi se, ako vidi da je frka, vratio gotovo pred gol i riješio situaciju. Današnji Dinamovi momci trebali bi tu i tamo pogledati te snimke – govori nam Branko.
Navijači su veliki problem
U Dinamo je došao 1965. godine iz Trešnjevke.
– Trener je bio Milan Antolković, predsjednik kluba Ivan Šibl, a direktor Otto Hoffmann. Bez njih nema prolaza. Zato su mi današnji kriteriji čudni. U ono doba morao si biti apsolutno najbolji u svojoj sredini da bi došao u Dinamo. Selekcija igrača temelj je svake momčadi, ako se tu pogriješi, nema rezultata. A u Dinamu su zaista znali odabrati. Rora je bio najbolji u Šibeniku, Gucmirtl u Osijeku, Lamza u Sisku... – otkriva nam djelić tajne generacijskog uspjeha.
– Tu Dinamo danas griješi, nebitno je što su onda vrijedili neki drugi kriteriji pa su se igrači, možda, lakše isticali – govori.Dobra momčad privući će i navijače, a oni su, kao i za svakog kibica, tema i za Branka Gračanina.
– Navijači su Dinamov veliki problem. Pa to su teroristi koji brane da normalni ljudi dolaze na stadion. Jovanović to sigurno neće riješiti. Taj “dizač tegova” morao bi se zamisliti nad svojim postupcima. Mi smo uvijek najpametniji, a nikad nam ništa ne štima. Pa prekopirajmo Engleze! Pravi navijač se ne ponaša ovako kao ovi danas. Govore da nemaju novca, a odlaze u neki Dnjipropetrovsk na gostovanje!? Idu li oni uopće u školu? Stadioni se danas grade tako da je utakmica obiteljski izlet. A kako da se to napravi kod nas? – rezigniran je, kako kaže, lošom i nezdravom atmosferom oko kluba.– Treba reći i to da je u naše vrijeme u Zagrebu bilo 400.000 ljudi i od toga 350.000 Zagrepčana. Danas je milijun ljudi, a Zagrepčana 120.000. Zagrepčana – nema. I tu treba tražiti razlog loše posjećenosti, a jasno, i neigranje domaćih igrača utječe na broj gledatelja – glasno razmišlja Branko.
– Klub je danas u situaciji da se malo toga može napraviti ako igrač ne želi potpisati ugovor. Dinamo danas živi od prodaje igrača i to se mora shvatiti. To što Dinamu i grad daje novac, veći od drugih, samo je normalno, ali nije dovoljno. Malo bi tu napravile i ideje poput, recimo, regionalne lige. Međutim, osnovni preduvjet za posjećenost onakvu kakvu smo mi imali jest potentna momčad koju ne može voditi bilo tko. Pa ni Bečku filharmoniju ne vodi usni harmonikaš! A kod nas su treneri svi. Ja to nisam nikada niti pokušavao jer predobro sebe poznajem. U klubu bih mogao raditi, ali trener je presloženo zanimanje. Za ovaj Dinamo strani bi trener mogao biti rješenje. Laszla Bölönija predložio sam još prije dvije godine – kaže Gračanin.
Prisjetio se kako je radio jedan od najvećih plavih trenera - Branko Zebec.– Kada je Zebec došao u Dinamo, prvo što je napravio, prirodno, snimao je momčad. Pazite, na vrhunskoj razini, nema previše razlike u nogometnom znanju. Fizička sprema nije bila upitna. Od čega uopće igrač može biti umoran? Ja sam sedam godina igrao ritmom srijeda - nedjelja. Veselili smo se nogometu, što više utakmica, to bolje! Igrače razdvaja glava, treba znati razmišljati brzo. Tko to nije mogao, kod Zebeca nije igrao.Gračaninu posebno smeta ponašanje današnjih igrača.– Sammir je u klubu bio predugo. Morao je ranije otići, njegovo ponašanje utječe na sve, on je igrač koji razara svlačionicu. I opet je tu ključan trener.
Sjećam se zgode kada smo Lamza i ja ostali malo predugo vani, ali smo se ujutro ipak pojavili na treningu. Branko Zebec je to, normalno, primijetio, njemu nije moglo promaći puno, pa nas je natjerao da radimo toliko žestoko da sam ga zamolio da odem. Samo mi je mirno rekao: “Idite pod tuš i dođite popodne!”. Nikada više nije mi palo na pamet da to ponovim. S Lamzom je, dakako, bilo drugačije. Ponavljao je: “Ne možete vi mene toliko kažnjavati koliko ja mogu podnijeti!”, smije se.
Ukrali su nam naslov 1966.
Kaže da je Zebec bio najbolji trener s kojim je radio.– Imao je takav talent! Morao je na kraju otići zbog neslaganja s upravom. Sjećam se, bili smo u karanteni u Vili Rebar. Dolaze Ivan Šibl i Jure Naglić, sjedaju u blagovaonicu, konobar odmah prilazi i pita što će pojesti. Ali Zebec kaže: “Stani! Prvo igrači, njima što ostane...”. Jednom smo bili na putu po Italiji, ručali smo, ali nismo imali dovoljno da nas svih 16 popije po čašu vina nakon ručka. Rekao je konobaru da donese po bocu svakome.Ističe da je beogradski lobi bio prejak u jugoslavenskom nogometu.– Prvenstvo 1966. su nam ukrali. Utakmicu u Nišu sudio je jedan poznati sudac, ali tako da mi nismo mogli prijeći ni centar.
Čim primimo loptu, sudac već maše zastavicom! Ali, bilo je i utakmica poput one sa Sarajevom u Zagrebu kada nismo mogli zabiti, pogodili smo valjda deset stativa i završilo je 0:0. A onda i Ivica Horvat... U prvenstvu 1967. dobijemo Zvezdu u Beogradu 3:1. Glatko. A on Miljaniću kaže “dobili smo vas, ali mislim da ćete ipak biti prvaci”. Čelik iz Zenice nudio nam je utakmicu, on to nije htio, jer, mislio je, i tako ćemo ih dobiti, a mi na kraju izgubimo 1:0. Spominjalo se da su neki Dinamovi čelnici radili za Zvezdu, ali u to ne vjerujem, nije bilo dokaza. Politika Dinamu nije nikada bila jača strana – prisjeća se.
– Nejasan mi je taj domaći antagonizam prema Dinamu. Kod Hajduka je uvijek bio bratoubilački rat, s Kantride smo jednom prilikom bježali, spasio nas je Jure Naglić. Pa ne može Zlatko Vujović reći “zašto bismo se mi veselili uspjesima Dinama”! Hajduku smo jedne od tih godina pustili u Zagrebu, iduće sezone nama treba za prvenstvo, a ono – bratoubilački rat! – prisjeća se Gračanin.S ponosom govori o generaciji ‘67.– Kada me pitaju za najbolji sastav Dinama u povijesti, ja nabrojim: Škorić, Cvek, Belin, Brnčić, Ramljak, Blašković, Čerček, Lamza, Zambata, Rora, na lijevog beka stavite koga hoćete! – govori proslavljeni lijevi bek.Kaže da su igrači u ono vrijeme uživali neopisivu popularnost.
– Biti igrač Dinama značilo je biti Bogom. Nije bilo čovjeka koji te na ulici nije pozdravio, potapšao, uputio neku lijepu riječ. To su bile kolone ljudi koje su nas pratile, nikada manje od 20-30 tisuća ljudi na stadionu bez obzira na plasman. Sva su nam vrata bila otvorena. Čak je i moj velečasni s Trešnjevke dolazio na utakmicu. Bili smo odlično plaćeni. Recimo, od novca koji smo dobili za osvajanje Kupa pobjednika velesajamskih gradova mogli smo kupiti automobil. I opet si morao ići van da se osiguraš za život – konstatira gospodin Gračanin.
Vozio s Ickxom, doveo Merckxa
S Belinom i Zambatom mogao je otići u Zvezdu...
– Zvali su nas, ali to je stopirao Holjevac. Mene je čak i Bobek nagovarao dok sam ondje bio u vojsci. Imali su novca, to je značilo i ulaz u reprezentaciju. Igrači iz Beograda imali su prednost, da smo igrali ondje, skupili bismo svaki barem po 50 nastupa. Ali nije dolazilo u obzir, ja ne bih nikada otišao – odlučno će Gračanin.
– Tako si bio osuđen da čekaš do 28., što je tada bila dobna granica i na slabije lige i klubove. Tko će više investirati i graditi budućnost na igraču od 28 godina? Bila je opcija da pauziraš godinu dana pa onda potpišeš. To je Škoriću nudio Celtic nakon što im je u jednoj utakmici skinuo sve živo. Ali nije htio. Ipak, moram priznati da je Zvezdin Dragan Džajić najveći domaći igrač protiv kojeg sam igrao. I sjajan je dečko. Nije mogao proći moj dolazak u Beograd a da se mi nismo našli kod njega i pošteno se proveselili. Najveći igrač s kojim sam igrao je Štef Lamza. Nisam vidio više takvog igrača – s ponosom se prisjeća nekadašnjeg suigrača.
– Ivica Horvat nije ga volio. Kao ni mene. Zato ga je nakon one nezgode na treninzima stavljao na gol. I to je bio kraj. Jednom prilikom proglašen sam najboljim igračem jesenskog dijela prvenstva, za što se dobivala nagrada od milijun ondašnjih dinara. Međutim, Horvat me kaznio s ukupno 1,2 milijuna. Možete zamisliti sažaljenje klupskog blagajnika koji mi je morao priopćiti da sam klubu zapravo dužan! – prisjeća se tih bizarnijih dijelova karijere.Kaže da je Pele najveći strani igrač kojeg je gledao i prisjetio se kad je s njim odsjeo u istom hotelu.
– Igrali smo u Čileu turnir Heksagonal, na istom onom zloglasnom stadionu gdje je Pinochet vršio pogubljenja. Odsjedali smo u istom hotelu sa Santosom i Peleom. Ljudi su se ispred ulaza okupljali od pet ujutro kako bi ga vidjeli. Autom su ga izvozili kroz garažu. Na tom je turniru okrunjen za kralja nogometa. Izlasci na taj stadion bili su nešto neponovljivo. Bili smo 45 dana, odigrali 13 utakmica, izgubili samo dvaput, od Santosa i reprezentacije Perua i to nakon što nas nisu pustili da odemo nakon što smo ih dobili prvu! – opisuje igranje u Južnoj Americi.Gračanin nakon Dinama nije bio toliko zainteresiran za nogomet.
– Igrao sam u francuskom niželigašu, ionako mi je već bilo više od 30. Ali i u GOŠK-u, sviđao mi se život u Dubrovniku! Bilo je to zaista sjajno iskustvo. Čistom slučajnošću život me odveo u Belgiju. Jednom prilikom, umjesto da avion za Zagreb čekam u Parizu, odlučim se za Bruxelles. Sjetim se da prijatelj Zdravko Brkljačić ima u Liegeu restoran. Javim mu se. Za večerom se okupilo široko društvo, među njima i predsjednik lokalnog trećeligaša koji je sutradan imao prijateljsku utakmicu. Nakon podužeg nagovaranja pristanem na igranje. U pobjedi 6:3 postigao sam četiri gola. Predsjednik nije odustajao dok me nije nagovorio da ostanem, ponudio mi je sve, apartman u najboljem dijelu grada, plaću za posao u klubu na koji nisam ni trebao dolaziti, premije... ostao sam 22 godine! Dvaput sam se ondje ženio, stekao brojne prijatelje, Družio sam se i s Jackiejem Ickxom, super je on, sve dok ne sjednete s njim u automobil – s nostalgijom se prisjeća belgijskih dana Branko.
– Eddieja Merckxa doveo sam u Hrvatsku na zamolbu biciklističkog saveza koji je želio da se veliki biciklist pojavi na utrci kroz Istru koja se tada vozila. Došao je, ali i s ciljem da ovdje napravi posao sa svojim biciklima. Nije se dogodilo, ali Eddie je otišao prezadovoljan, kao i Istrani njime jer je on vrlo jednostavan i simpatičan – priča o svojim belgijskim prijateljima Branko.
Kupio robu za prognanike
Vratio se kad je počeo rat.
– Zbog obitelji, ali i da pomognem. U Belgiji smo skupili toliko gotova novca da smo kupili dva kamiona puna nove robe. Čuli smo da u Stubakima ima prognanika i otišli da to podijelimo, a onda nas dočeka voditelj koji pita “a tko će to istovariti”! Naša posla! Okrenuli smo se, otišli na Velesajam i ljudima to podijelili sami. Funkciju u nogometu nitko mi nije nudio, u Belgiji da, ali nije me to previše zanimalo. Traženje igrača već da. Nije se bavio prodajom igrača.
– Čovjek mora imati tu sklonost trgovini i utjerivanju novca. Darija Smoju prodao sam u Belgiju. Nazvao me njegov tast, molio me da ga negdje smjestim. Dao sam ga Miljenku Raku da ga pripremi, otišli smo u Belgiju gdje je odigrao prijateljsku za Gent protiv Standarda. Igrao je odlično, ali trener je zaključio da mu “to nije baš to”. Nismo ni sletjeli pošteno u Zagreb, a oni zovu natrag, Dario potpisuje! Trebao mi je za to dati 200.000 eura, ali nikada ništa. A i kako će? Sve mu je uzela žena Kristina Bradač – opisuje menadžersku avanturu Branko Gračanin.I za kraj reprezentacija...
– Što reći nakon ovakve pobjede, melem na ranu! Bila je strepnja, pogotovo nakon Mandžukićevog kartona, no pokazalo se opet da smo najjači kad je najteže. Čestitke, možda bi se moglo izdvojiti dva ili tri igrača, no svi su bili na vrhunskom nivou. Ali, prerano je reći da li je Kovač pravi izbor, prošlo je tek mjesec dana, treba još vremena. Osobno bih stožeru pridružio Ivana Cvjetkovića Tarzana, mnogi to ne znaju, ali on je veliki nogometni klikeraš, tip stručnjaka s kojim nam se Turska na Europskom prvenstvu sigurno ne bi dogodila, on bi znao reagirati.
