Bio sam jednom u zemlji u kojoj, zamisli, sedamdeset godina nije bilo rata. Tamo ljudi više uopće nisu znali kako se zovu, tko su i što su.
Proročanski zastrašujuće zvuče ove rečenice iz Brechtova komada “Mutter Courage i njezina djeca”. Izveli su ga, nadahnuto i uvjerljivo, prošlog tjedna, kao ispitnu predstavu, studenti druge godine glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti pod mentorstvom Krešimira Dolenčića i Ivice Boban. Mali ansambl Muzičke akademije, pod sjajnim vodstvom Stjepana Vugera, studenta dirigiranja, učinio je predstavu još snažnijom prateći predstavu originalnom partiturom koju je za Brechtov komad skladao Paul Dessau.
Dvojica oficira u potrazi za regrutima, mladim mesom za ratnu flajš-mašinu, u prologu predstave lamentiraju nad mirom kao jednom općom petljancijom, vremenom u kojem se ljudi opuste, svašta im pada na pamet, rade što god žele. I zaboravljaju tko su i što su. Nasuprot tom sveopćem šlamperaju, samo rat donosi red. U predstavi se njihovim laudama ratu pridružuje i jedan pop sa svojim ratobornim litanijama, dok neki treći oficir naglašava svetost rata koji nije običan, nego vjerski. Brecht je, naime, svoju junakinju i njezinu djecu bacio u krvavi kaos Tridesetogodišnjeg rata.
Bilo je to sveopće katoličko-protestantsko klanje. Zamislite, oko šest milijuna mrtvih! Koja bilanca za 17. stoljeće, bez plinskih komora, bojnih otrova, teške artiljerije, strojnica, tenkova i aviona. Jedno od civilizacijskih “postignuća”, kao posljedica Tridesetogodišnjeg rata, bilo je i uvođenje preciznih regrutnih spiskova potencijalnih vojnika, kako regrutni oficiri ne bi više lovom na ljude po ulicama i poljima morali popunjavati bojne redove. U prekrcanoj improviziranoj pokusnoj dvorani, gdje je izvođena ova studentska predstava, nije bilo sumnje u emocije i stavove tamo prisutnih mladih ljudi, uključujući i glumce, u pogledu bilo kakvog borbenog angažmana. Gorak je bio njihov smijeh kada su se dvojica oficira u prologu zagledali u publiku i komentirali koliko tu ima mlade stoke koju bi trebalo upregnuti u ratni jaram.
Je li se svijet promijenio nakon svih tih pokolja za uzvišene ciljeve? Malo, premalo, gotovo nimalo. Opet bi se vraćale obavezne regrutacije i vojni rokovi. Političari vole uniforme. Ratovi su svetinje i temelji država, još je mnogo onih koji misle da se ratom najbolje može ljudima utuviti u glavu tko su, što su, čiji su i tko im je neprijatelj. Baš kao i svi izazivači ratova u prošlosti, tako se i potencijalni današnji zaklinju u očuvanje mira dok šire nacionalizme i ksenofobiju. Svi su ratovi sveti, pomalo i vjerski, a današnji sukobi osobito. Nažalost, ne izostaje propovjedničko-logistička podrška vjerskih vođa i fanatika koji se pozivaju na svoje vjere i bogove. Da nije tako, ne bi bilo potrebno da se vjernici okupljaju u posebne inicijative i udruge pod naslovom “Vjernici za mir”.
Podrazumijevalo bi se da su svi vjernici, crkve i vjerske zajednice beskompromisno posvećeni miru. Ali, pošto nije tako, prošlog je vikenda održana itekako potrebna konferencija pod naslovom “Re:Akcija – vjernici za mir u vremenu nacionalizma i ksenofobije”. U Duhovnom centru Lužnica u okolici Zagreba okupilo se više od sedamdeset sudionica i sudionika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Makedonije i Srbije, muslimana i kršćana raznih denominacija.
Na kraju konferencije, javnosti su uputili Proglas koji počinje ovako: “Mi, vjernice i vjernici za mir, opažamo u svojim sredinama, vjerskim i društvenim zajednicama, porast netrpeljivosti, isključivosti, mržnje jednih prema drugima, drugim narodima, religijama, kao i prema strancima u liku izbjeglica. Nacionalizam i ksenofobija su dva oblika nasilja koji se nerijetko opravdavaju pripadnošću religijskim zajednicama i vjerskom tradicijom, što se osobito tiče svih vjernika. Mi, sudionice i sudionici konferencije ‘Re:Akcija – vjernici za mir u vremenu nacionalizma i ksenofobije’, u prvom redu želimo jedni drugima i čitavoj javnosti, glasno i jasno izreći svoje uvjerenje da je bilo kakvo opravdavanje ksenofobije i nacionalizma vjerskim razlozima ili religijskim tradicijama duboko neispravno i neprihvatljivo.”
Osim vjernika-laika različitih profesija, osobito su dojmljiva i važna bila izlaganja trojice vjerskih službenika, propovjednika i teologa: franjevca Mile Babića, igumana Danila Pavlovića i hafiza Sulejmana Bugarija.
Nacionalizam i ksenofobija su negacija kršćanstva. Crkva je, bez svake dileme, anacionalna institucija. Kur’an i objava ne trpe nacionalizam i ksenofobiju. Sve se to moglo čuti iz usta ovih ljudi.
Kada sam jednu grupu sudionika konferencije pitao osjećaju li se kao manjina u svojim vjerskim zajednicama i crkvama, jedna mlada žena iz Omiša rekla joj je kako se već umorila od toga da “brani” svoju Crkvu od optužbi za širenje nacionalizma i ksenofobije jer u njenoj katoličkoj župi ozračje je upravo suprotno od toga.
Lijepo je to čuti i ne treba sumnjati da postoji još takvih vjerskih zajednica. Utoliko više treba pomoći da se i njihov glas čuje. Utoliko više treba prenijeti i ovaj dio njihovog Proglasa iz Lužnice: “Izgradnja mira, na temelju pune ravnopravnosti i vrijednosti svake osobe, u neprestanom traženju slobode i pravednosti, glavne su poruke svetih knjiga naših religija.
Vjerska učenja isključuju bilo kakvo uzdizanje jedne nacije nad drugom, svaku mržnju prema pripadnicima drugih identitetskih zajednica te izazivanje straha od drugih i drugačijih ljudi.Temeljna poruka naših vjera izražena je u pozivu: ‘Ne bojte se!’.
Vjerni tom pozivu, apeliramo da se hijerarhijski predvodnici naših vjerskih zajednica i crkava klone bilo kakvog povezivanja vjere i religije sa širenjem nacionalističke netrpeljivosti, mržnje i straha od drugih. Istodobno, ističemo osobnu odgovornost svakog od nas u izgradnji kulture pozitivnog mira, koji je mnogo više od pukog odsustva rata, u vlastitim užim i širim zajednicama.” Amen!
