Gotovo da je vic, ali nije; koronavirus nas je približio svijetu, tom globalnom selu na udaru pandemije. Što je proteklih tjedana bilo zajedničko nekadašnjim turistima u New Yorku i stanovnicima Zagreba? Svi su po ulicama gledali prema gore; jedni u visoke nebodere, a drugi u strahu da im nešto ne padne na glavu nakon potresa.
Ima još toga; budući da su se u izvještajima o borbi s pandemijom stalno spominjale skandinavske zemlje, nije naodmet spomenuti da se u danskom Aarhusu u petak pred deset dana održao prvi koncert u doba korone, zajedno s filmovima i kazališnim predstavama. Doduše, u ovo doba nove (ne)normalnosti nije to ni izbliza sličilo nekadašnjim koncertima, jer svi su sjedili u svojim parkiranim automobilima, ali za početak bolje išta nego ništa.
Zabranjen rad “uživo”
U tom smislu na zagrebačkom Britanskom trgu već je napravljeno nešto slično. I on bi mogao postati “drive in” prostor za koncerte, filmove i predstave, jer je već ionako postao “drive in”, ali ne plac, nego parkiralište za automobile u strahu od mogućih potresa. Šalu na stranu, u ovodoba općeg prekida koncertne djelatnosti, ima još prostora po gradu koji zjape prazni, a mogli bi se dati na upotrebu glazbenicima za koncerte s izvedivom socijalnom distancom. Recimo, Trg Franje Tuđmana u središtu Zagreba ili prostor ljetnog kina Tuškanac, koji osim stalne pozornice i sjajnog amfiteatarskog gledališta predstavlja biser u središtu grada koji godinama zjapi prazan.
Nekad smo u Zagrebu znali reći da je grad najljepši usred ljeta, kad svi odu na more, a ti na miru piješ kavu na praznom Cvjetnom trgu. Već desetljećima to je bilo tek sjećanje, ali nam je koronavirus vratio tu sliku praznog grada. Teško da je netko zbog toga uživao, a još manje pio kavu ili hladno pivo u kafićima i jeo sladolede po slastičarnama koje ionako ne rade. Popuštanje mjera izolacije nakon pet tjedana zaključanosti navodi na zaključak da smo iz životne faze “kako se ne zaraziti” napokon došli u onu “kako zaraditi”. A to će uz sve preostale mjere držanja socijalne distance biti vraški teško.
Jer, s fizičkom distancom muku muče sve djelatnosti o kojima danonoćno slušate i gledate po vijestima, ali najviše je na udaru ostala “kulturna rubrika”.I dok svi ostali mogu pronaći neku mogućnost rada, glazbenoj industriji do daljnjeg je zabranjen rad “uživo”. Olako odricanje od kulture nikoga nije spasilo, a zabranjivanje izvedbenih umjetnosti poput glazbe ili kazališta teško da će u tome pomoći, jer riječ je o jedinim zabranjenim djelatnostima u općem popuštanju mjera i mogućnosti umjetnika da rade, zarade i prežive.
“Uradi sam” distribucija
U cijeloj toj gunguli jedino što je bilo pozitivno jedinstvena je situacija koja je do kraja demokratizirala internetski prostor i svima omogućila iste uvjete (ne) rada. Svi su se nekako pokušali prilagoditi novonastaloj situaciji koja nipošto nije normalna, profesionalizirati se i živjeti uz, ako već ne umjetnost, onda bar umješnost mogućeg. U industriji zabave, show-businessa, glazbe, filma i kazališta, nedostatak fizičkog kontakta doveo je do općeg pada poslovanja, i to na dulji rok, o čemu se stalno izjašnjavaju domaći umjetnici koji su ostali bez glavnih poluga rada, egzistencije i komunikacije.
Zbog nemogućnosti okupljanja pitanje je kad će krenuti turneje, predstave uživo, hoćemo li i kada ćemo gledati nastavke omiljenih serija. I moćni Hollywood trpi ozbiljne gubitke, ali ne i internetski život, jer su “kockice”, selfiji i slične blagodati iskorištene da bi se pokušalo nešto stvoriti i komunicirati s publikom. Mnogi su to napravili jako dobro i, zanimljivo, sve domaće i svjetske zvijezde stavljene su u sličnu poziciju snimanja “po kućama” uz slične kadrove s mobitela ili kamera. Nikad prije nije toliko amaterskih videouradaka ugledalo svjetlo dana i doprlo do masovne publike, jer to je ostao jedini kanal “uradi sam” distribucije, koja se u doba korone spojila s novom umjetničkom strategijom “udari sam” i uz malu pomoć prijatelja.
Na muci se poznaju junaci, pa sve bjelosvjetske zvijezde možete gledati u sličnim kadrovima kao i domaće, nema razlike u kvaliteti, samo u inspiraciji. I tu nije bila bitna tehnička vrijednost napravljenih emisija u svijetu ili domaćih videospotova koje su mnogi snimili “na daljinu” bez kontakta uživo. Bitne su bile dobre pjesme, pokoji gost/prijatelj i, naravno, poruka koju su poslali. No od poruka se ne živi, pa bi im bilo zgodno omogućiti i da rade, tj. sviraju uživo.
w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅︆b