Kad je 15. travnja 2011. izrečena prvostupanjska presuda Gotovini i Markaču, predsjednik Ivo Josipović izjavio je da je šokiran i time izazvao reakciju međunarodne zajednice, pa je to spomenuto i u izvještaju haaškog tužitelja Sergea Brammertza.
Sad, kad je teza o udruženom zločinačkom pothvatu pala u vodu, a generali oslobođeni, nametnulo se pitanje znači li to na neki način i rehabilitaciju Franje Tuđmana.
Presuda daje drukčiju sliku hrvatskog vodstva, pokazalo se da nije postojao tzv. zajednički zločinački pothvat i da vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom nije tada na Brijunima planiralo protjerivanje sugrađana srpske nacionalnosti. Ono što je potpuno jasno, optuživanje generala čija se nevinost na kraju pokazala rezultat je nevoljkosti da se u Hrvatskoj na vrijeme reagira na zločine kojih je bilo.
Kažete, dakle, da ničega ovog ne bi bilo da su se zločini na vrijeme procesuirali.
Tako je. Podsjetit ću da je jedan od najvažnijih razloga moje ostavke na članstvo u Savjetu za suradnju s Haaškim sudom 1998. bilo to što Savjet nije prihvatio moj prijedlog da se generalu Gotovini u Hrvatskoj omogući razgovor s haaškim istražiteljima. Vjerujem da bi on, kao što je to učinio general Petar Stipetić, već tada razjasnio svoju ulogu u ratnim događajima.
I danas se u javnosti raspravlja o tome tko je odgovoran za to što Gotovini nije omogućen razgovor s istražiteljima.
Mislim da to danas više nije važno, nema potrebe to pitanje otvarati. Mogu pretpostaviti da su svi postupali u dobroj namjeri.
A mislite li da je važno i drugo pitanje, tko je haaškim tužiteljima dao tzv. brijunske transkripte?
Tu je važno reći da je, bez obzira na sav teret i sve stradanje koje su prošli generali, Hrvatska imala dužnost surađivati s Haagom, pa i da daje dokaze. Danas, temeljem ove presude, kritizirati one koji su provodili poslove suradnje ne bi bilo korektno. Da se nije surađivalo, Hrvatska danas ne bi bila pred vratima EU. Pri tome ne želim reći da je riječ o trgovini, riječ je jednostavno o izvršavanju obveza koje je svaka država imala prema Statutu Suda.
Što kažete kao pravnik na samu presudu?
Teško je ići u detalje, jer treba vidjeti tekst presude, ali glavne naznake idu prema tome da Žalbeno vijeće nije prihvatilo dva temelja prvostupanjske presude. Otpala je teza o prekomjernom i nezakonitom granatiranju i teza o zajedničkoj namjeri državnog i vojnog vrha da granatiranjem i na druge načine dovedu do protjerivanja.
Prvostupanjska presuda bila je čudna, izmislili su i standard od 200 metara...
Bio sam iznenađen i kao pravnik, ali presudu, i kad je pogrešna, moramo poštovati. Ti nedostaci koji su bili u presudi bili su predmet žalbe i pravo se pokazalo kao dostatan mehanizam da dosegne pravdu. U ovoj presudi spojili su se zakonitost i pravednost. Ostaje taj dio velike ljudske nepravde prema ljudima koji su tolike godine bili u pritvoru i njih im ne može nitko nadoknaditi, ali sam siguran da će im to stradanje ublažiti veliko poštovanje i ljubav ljudi ovdje u Hrvatskoj.
Sad Hrvatska zapravo nema nikoga tko bi bio osuđen u Haagu. Ima li to političke implikacije?
Sigurno ima, posebno u odnosu na karakterizaciju Domovinskog rata. Imali smo prilike slušati neke političare, domaće i strane, koji su uvijek rat primarno vezivali za zločinački pothvat. Sad toga više nema. To ne umanjuje našu obvezu da prepoznamo zločine koji moraju biti kažnjeni. Bilo je individualnih zločina koji se ne mogu opravdati. U političkom smislu treba istaknuti da ova presuda mora potvrditi demokratski karakter Hrvatske, pravedan karakter Domovinskog rata ne smije djelovati dezintegrativno na hrvatsko društvo, nego mora biti u funkciji nastavka procesa pomirenja. To znači da sve žrtve moramo prepoznati, da moramo nastaviti s pozitivnim procesima pomirenja ne samo u Hrvatskoj nego i regionalno.
Pomirenje između Hrvatske i Srbije zasnivalo se donedavno uglavnom na dobrim odnosima između vas i bivšeg srbijanskog predsjednika Tadića koji je ne samo davao ružne izjave o Oluji nego je i rekao da bi bilo dobro da Haaški sud osudi Gotovinu.
To je bilo očekivanje koje se temeljilo na prvostupanjskoj presudi, a to sada otpada. Sigurno ne možemo očekivati da ćemo u svim aspektima gledati jednako na povijest, to je nerealno. Bit će stanovišta s kojima se nećemo moći složiti, ali treba naći onaj minimum konsenzusa, a to je volja za mirom, pomirenjem i poštovanjem svake žrtve.
Hoćemo li ikada dočekati pravu ispriku iz Srbije koja ne obuhvaća samo zločine nego agresorsku politiku, osvajački rat?
Za neke geste svako društvo mora sazreti u demokratskom i svakom drugom smislu. Vidjeli ste, Crna Gora je dala ispriku. Boris Tadić je osudio Miloševićevu politiku, i to je bio važan iskorak. Ta isprika nije zvučala sasvim zadovoljavajuće, ali u vrijeme kad je dana bila je važna gesta i doprinos pomirenju. Uvjeren sam da će doći vrijeme i za sagledavanje političkih aspekata rata na sličnim osnovama. Trajni mir znači i spremnost na ispriku, na prihvaćanje odgovornosti, uvažavanje svake žrtve.
Sve o presudi generalima čitajte i u našem specijalu
Živio Ante