Kardinal Josip Bozanić u svojoj božićnoj poruci nije kazao ništa novo
što već ne znamo. Jer, iz dana u dan vidimo da nam Hrvatsku okupiraju
trgovački lanci, pretežito strani, a da novih tvornica baš i nema.
Velika većina nas na vlastitoj koži osjeća kako se produbljuju
socijalne razlike, kako oni bogati postaju još bogatiji, a siromaha se
ti isti uglavnom sjete prigodno, kao sada za Božić, što ipak više
nalikuje olakšavanju vlastite savjesti nego iskrenoj pomoći. S druge
strane, ljudi su sve siromašniji, što god nam političari prodavali, i
koliko god se ljudi zavaravali novim automobilima i sličnim strastima.
Sve to ima svoju cijenu koju banke skupo naplaćuju. Također nije novost
da je suvremena civilizacija izokrenula niz vrijednosti do kojih i
Crkva drži, a glavni kamen spoticanja postaje profit koji diktira i
vrijednosti i odnos prema čovjeku.
Druga je stvar što je to i još drugo rečeno s katedre zagrebačkog
nadbiskupa, iz pera kardinala Bozanića, prvog autoriteta Katoličke
crkve u Hrvatskoj. Tako i to što svi mi već znamo, iako ponovljeno,
dobiva na posebnoj težini jer je riječ o instituciji koja još uvijek
uživa najveće povjerenje hrvatskih građana, što također govori samo za
sebe. Očito je na državi još golem posao, prije svega na politici, kako
bi građani barem donekle slično povjerenje imali i u državne
institucije.
Jasno je i kome su kardinalove poruke upućene. Sigurno ne siromašnima,
obespravljenima, potlačenima, nemoćnima... Upućene su onima koji svaki
dan odlučuju o našim životima, o našoj budućnosti, a to su političari.
Žalosno je, međutim, da se svaki put, i za Božić i za Uskrs, a i u
drugim prigodama, kad god kardinal ili netko drugi iz Crkve izađe s
ovakvim porukama, događa da ti isti političari ili hvale ili kude
druge, podržavaju ili napadaju Crkvu, ili se žele prikazati velikim
vjernicima, pa pokušavaju ostaviti dojam da je poruka njih tako jako
dirnula i da će već sutra nešto preokrenuti u tom smjeru. No, sutra već
na sve to zaborave i opet sve ide po starome. No, još se nije dogodilo
da su se neki političar ili neka stranka, makar ona pokušala biti i
demokršćanska, posuli pepelom, kazali “moj grijeh” te priznali da su i
oni napravili u najmanju ruku grijeh propusta jer nisu učinili više i
bolje za sve nas.
Tako, primjerice, Mato Arlović likuje kako SDP već desetljeće upozorava
na ono na što je i Bozanić upozorio. Kad još kaže “hvala Bogu da je i
Kaptol progovorio”, hoće reći kako Crkva dosad baš o tome i nije
progovarala. Je li ili nije čak i nije sad toliko važno, iako je
progovarala. Arlović, međutim, neće ni riječi reći zašto SDP nije
iskoristio svoju poziciju na vlasti, pa da nešto učini kako bi
hrvatskom radniku bilo bolje. To više što je riječ o tzv.
socijaldemokratima. Lako je na drugoga nabacivati kamenje.
Ili primjer drugi. Nositelji kvaziliberalne ideje u Hrvatskoj napali su
Bozanića da ne zna što taj pojam znači, a oni valjda na njega imaju
autorska prava. Drukčije bi reagirali da su poruku pročitali u
cijelosti i da se malo potrude kako bi se upoznali s crkvenim naukom,
posebice socijalnim.
Pa onda, primjer treći. Ivan Jarnjak kaže kako oni u HDZ-u pozorno
iščitavaju tu poruku i vrlo je ozbiljno shvaćaju. Očito HDZ sprema
svekoliku razvojnu revoluciju. Živi bili pa vidjeli.
Možda bi se nešto promijenilo kad naše stranke ne bi bile
klijentističke, njihovi članovi poslušnici, kad se sve one ne bi borile
uvijek i samo za vlast, a birači su samo sredstvo da se do nje dođe. I
svaki put budu žedni preko vode prevedeni. Dokad? Možda bi Crkva
trebala biti još glasnija, ustrajnija, kako bi se u nekoj političkoj
glavi nešto okrenulo. Ovako ćemo imati samo puno obećanja, a u
džepovima sve manje novca. I govorit će nam kako će nam biti dobro.
Možda na drugom svijetu?!
U POVODU
