“Imam/nemam, majke mi”, mogao bi biti jedan od češćih odgovora na pitanje kako se u Hrvatskoj kontrolira bogatstvo! Ni u najluđim snovima ne mogu se zamisliti načini na koje su pojedini ljudi dolazili do imovine, posjeda ili nekretnina, od fingiranih potleušica, montiranih bespravnih objekata, nekretnina prepisanih na članove obitelji i slično.
Otkrivanje afere Suhi led
Najlakše je s onima koji postaju vlasnici jer su porezne i lokalne vlasti uhodale mehanizam razmjene podataka o prometu nekretnina iz kojih se crpe podaci o vlasnicima. Svaki novi kupoprodajni ugovor trebao bi biti predmet posebne kontrole, i to ne samo zbog poreza na promet nekretnina nego i zbog utvrđivanja nerazmjera u vlasništvu imovine. Još je 2009. tadašnji ministar financija Ivan Šuker pokrenuo postupanje u dobroj vjeri koje je omogućilo poreznim vlastima da od građana traže podatke o imovini i izvorima prihoda.
Pravilnikom je tada bilo propisano da će Porezna uprava prikupljati podatke o fizičkim osobama: vlasnicima plovnih objekata, motornih vozila, zrakoplova i nekretnina. Jednako tako provjeravat će se vlasnici i suvlasnici poduzeća koji će se morati izjašnjavati o privatnoj imovini, vlasništvu nad tvrtkama, ušteđevini, načinu na koji su došli do imetka i slično.
U stvarnosti to izgleda tako da svakom novom vlasniku neke nekretnine poreznici provjeravaju visinu plaće i ostalih legalnih prihoda te utvrđuju nalazi li se taj imetak unutar njegovih platežnih mogućnosti.
Kontrola imovine posebno je bila u fokusu Linićeva i Lalovčeva mandata kad je osnovan i porezni Uskok, kojemu se pripisuju zasluge za nekoliko zvučnih uhićenja i procesa koji se raspetljavaju po sudovima do dana današnjeg. Najpoznatiji je slučaj vezan uz braću Mamić i sportske transfere, ali tom se uredu pripisuju zasluge i za raskrinkavanje afere Suhi led, vezane uz Bandićeva “ministra zdravstva” Zvonimira Šostara koji se na sudu brani pred optužbom da je s nizom suradnika iz gradskih tvrtki izvukao gotovo 40 milijuna kuna za nepostojeće pranje sportskih dvorana suhim ledom.
Dolaskom ministra financija Zdravka Marića, rad poreznog odjela specijaliziranog za utvrđivanje nerazmjera imovine postao je tiši, tako da je malo informacija o slučajevima kojima se bavi.
Marić je prije godinu dana otkrio da su porezne vlasti u deset godina uočile nerazmjer između kupljene imovine i legalnih prihoda kod 1600 osoba te su pokrenule proces provjere. Šest stotina osoba dokazalo je porijeklo novca, najčešće je to nasljeđe, a za ostalih tisuću pokrenut je daljnji postupak. U deset godina, Porezna uprava je od sumnjivih poreznih obveznika razrezala 320 milijuna kuna poreza, što je zapravo kap u moru u odnosu na ukupnu visinu prikupljenih poreza.
Uvjet sređene gruntovnice
U razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2020. Porezna uprava je, prema podacima koje nam je poslala jučer, pokrenula 313 postupka utvrđivanja nerazmjera vrijednosti imovine i dohotka od čega je u 2020. pokrenuto 85 postupaka.
Utvrđivanje nerazmjera imovine i dohotka dugotrajan je i jedan od najkompliciranijih poreznih postupaka. Kome ove godine poreznici otkriju i dokažu poreznu utaju tog tipa, država će mu naplatiti kaznenu stopu poreza na dohodak od 60 posto uvećanu za prirez. Lokalne vlasti građane ‘love’ na osnovi kupoprodajnih ugovora, novih građevinskih dozvola te evidencijom legaliziranih nekretnina. No, najprecizniji uvid u vlasništvo bit će moguć kada se do kraja srede gruntovnice.
Posebna je priča državna imovina, s kojom središnja vlast i lokalne vlasti nikako da izađu na kraj. Kolika je točno ta imovina, s koliko stanova i kuća raspolaže država, kome su oni dati na raspolaganje i po kojoj cijeni, malo tko zna. Glavnina podataka o državnoj imovini trebala bi se sliti u Središnji registar državne imovine gdje će biti nekoliko vrsta podataka, i to evidencija nekretnina, financijske imovine, pokretnina, prava i obveza te drugih pojavnih oblika imovine. Bit će to, kažu, sveobuhvatna i cjelovita, metodološki standardizirana i kontinuirano ažurirana evidencija državne imovine. Izrada registra povjerena je državnom uredu za razvoj digitalnog društva. Sam registar trebao bi biti javan, no nisu spomenuti konkretniji rokovi kada bi to bilo
hrvatska ima vrhunske programere i informatičare da im daju podatke radili bi čuda, sve bi se znalo na klik