SDP-ov potez s objavljivanjem crne liste poslodavaca koji
krše radnička prava očekivano je podignuo dosta
prašine. Neki poslodavci prijete tužbama. Drugi odmahuju
rukom jer što bi razbijali glavu optužbama koje je Račanova
stranka našla iznositi baš u izbornoj godini. Pa,
jasno je, poručuju, da su te objede socijaldemokratima potrebne jer se
bore za vlast i ova im je godina biti ili ne biti. Cijelo to vrijeme
njihovi radnici zovu i, zaštićeni anonimnošću,
svjedoče o strahu, ponižavanju, maltretiranjima...
U Hrvatskoj nitko pametan nema ništa protiv kapitalizma, ali
ima protiv divljaštva. O "blagodatima" komunizma, sustava u
kojemu su prema definiciji svi trebali imati prema potrebama, Hrvati
nemaju iluzija. Ali ih, isto tako, nemaju ni kad je riječ o
kapitalizmu. Nije svejedno kakav će se model razvijati u Hrvatskoj.
Nije svejedno hoće li barem djelomice biti prihvaćen skandinavski
koncept visoke socijalne zaštite ili će zaživjeti neki tip
potpuno liberaliziranog, bešćutnog tržišta u
kojemu su i ljudi roba, jednako kao i stvari koje proizvode. Hrvati
nemaju iluzija o tome da se može vratiti vrijeme u kojemu će im država
ili tvrtka nešto dati. U samo 15 godina umrli su svi mitovi
iz komunizma: i društveno vlasništvo, i stambene
liste za podobne, i dobre mirovine kao proizvod sustava solidarnosti...
Hrvati se danas ne zavaravaju da išta mogu dobiti ako to
nisu zaradili.
Iako se više ne može govoriti o tome da su svi domaći
tajkuni isti i da baš nitko među njima nema osjećaja za
društvo u kojemu posluje i za ljude koji za njega rade,
još uvijek je velik broj tvrtki u kojima je jedino pravilo
da nema pravila. Za takve je vlasnike radna snaga koju
zapošljavaju isto što i njihova fotelja,
kosilica, usisavač ili perilica... Kad se "izraubaju", oni ih
promijene. Kad se pojavi novi model, oni bace stari. Tekstilne radnice
u "Herucu", na primjer, danas bi trebale pregovarati s upravom i
vlasnikom tvornice o poboljšanju uvjeta rada. A uvjeti rada
su im takvi, otkrile su, da već 15 godina primaju plaću od 1700 kuna,
da ih neki od šefova svakodnevno vrijeđaju govoreći da im su
lijenčine i neradnice, da božićnice od bijednih 400 kuna mogu dobiti
samo one koje se odreknu godišnjeg odmora, da im se
piše kad su otišle u zahod i koliko su se
zadržale na "urinskom odmoru", da su majstori dobili zadatak da ih
guraju kad vide da nisu dovoljno brze... Kad se čovjek suoči s takvim
pričama, čini mu se da se iz 21. stoljeća razvijene tehnologije vratio
kroz vrijeme u doba prvobitne akumulacije kapitala.
Nitko u Hrvatskoj ne misli da vlasnik neke tvornice ili trgovačkog
lanca treba živjeti jednako kao i njegova švelja ili
prodavačica. No, je li pravedno da za pošten, naporan i
prekovremeni rad one dobivaju crkavicu uz koju ne mogu povezati kraj s
krajem, a njihovi "gazde" proširuju garaže za nove
skupocjene primjerke svoje automobilske ergele? SDP-u će sigurno mnogi
prigovoriti da bacaju demagošku prašinu u oči
biračima koji će u studenome odlučivati o vlasti u Hrvatskoj. Mnogi će
ih pitati zašto crne liste poslodavaca nisu objavljivali dok
su bili na vlasti, nego to čine baš sad kad priželjkuju
pobijediti HDZ na izborima. Pitanja i prigovori tog tipa su legitimni.
Radnička prava očito postaju kurentna izborna roba. Ali sve je to
potpuno nevažno s pozicije radnika koji s tjeskobom odlaze na posao jer
tamo očekuju samo poniženja. Mnogi od njih ne vjeruju nijednoj stranci,
pa ni SDP-u. Previše su se puta opekli. Ali, ponekad
utješno djeluje sama činjenica da je neko skriveno zlo
izašlo na vidjelo i da više nisu jedini koji
znaju istinu o nekome od stupova hrvatskog društva.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Kapitalizam da, divljaštvo ne
