Božo Kovačević, bivši ministar u Vladi RH i bivši veleposlanik u Rusiji komentirao je izbore u Nizozemskoj gdje je stranka desnog populista Geerta Wildersa osvojila 37 mjesta od 150, znatno ispred 25 mjesta za zajedničku listu Laburista/Zelenih i 24 mjesta za konzervativnu Narodnu stranku za slobodu i demokraciju (VVD) premijera u odlasku Marka Ruttea. Je li zapravo Nizozemska dobila najekstremnije mogućeg premijera u čitavoj Europi, upitala ga je novinarka Lana Kovačević.
- Wilders još nije premijer. Pitanje je hoće li on uspjeti složiti koaliciju na osnovi njegovog nastupa neposredno poslije proglašenja rezultata izbora vidi se da bi on htio biti premijer. On je bitno ublažio neka svoja najradikalnija stajališta iznošena u vrijeme kampanje o zatvaranju džamija i niz tih antisemitskih mjera. Izričito je naglasio da neće dovoditi u pitanje ustavna prava i time je poručio potencijalnim koalicijskim partnerima da računa na njihovu podršku. Zasad nije jasno da li će dosad ova vladajuća stranka VVD, koja je sad treća po broju osvojenih glasova, da li je spremna na koaliciju s Wildersom? Njezina liderica je dala međusobno proturječne izjave. Ako Wilders postane premijer, to će nedvojbeno uz talijansku premijerku Meloni biti nominalno najdesniji premijer u Europskoj uniji, ali kao i talijanska premijerka, što nije poduzela sve ono od čega su strahovali njezini politički oponenti moguće je da ni Wilders neće poduzeti sve. Jedna od bitnih odrednica njegovog programa je euroskepticizam i najava raspisivanja referenduma o izlasku Nizozemske iz Europske unije. Ali druge stranke u Nizozemskoj, na čiju koalicijsku podršku on računa, po mom mišljenju, nisu spremne na takav potez i pretpostavljam da bi cijena njihovog pristanka da budu u koaliciji s Wildersom bila upravo to, da on odustane od raspisivanja referenduma o Europskoj uniji.
Kakva je budućnost Europe s trendom jačanja ekstremne desnice?
Upitna. Europske elite, pritom mislim na tu garnituru političara koja se već pretvorila u europske birokrate, ali mislim i na pojedine nacionalne političke elite, trebaju postaviti pitanje zašto se sve veći broj građana Europske unije i država unutar Europske unije osjeća zanemarenim i iznevjerenim, neki čak i izdanim. Očito ni Europska unija ni pojedine države članice u kojoj su na vlasti centrističke elite već dugi niz desetljeća ne isporučuje ono što građani očekuju. Nisu zadovoljni relativnim padom standarda, nisu zadovoljni visokim stopama inflacije i neki demagozi, populistički lideri, one najnezadovoljniji uspijevaju uvjeriti da su za to krivi migranti i političke elite koje dopuštaju nekontrolirani dotok migranata i koje na neki način više pažnje posvećuju pravima migranata negoli osiromašenim dijelovima svog stanovništva. To je slika koju najčešće desni populisti, ali ne uvijek samo desni, katkad i lijevi, daju svojoj biračkoj bazi. Ali s druge strane je jasno da bez konstantnog dotoka radne snage europska ekonomija ne bi mogla funkcionirati tako da je potrebno da odgovorni političari otvoreno raspravljaju s građanima i ukažu im na to što i zašto rade. Govori se o ilegalnim migracijama, ali razmjer ilegalnih migracija je takav da je prošle godine u Europsku uniju ušlo deset puta više legalnih migranata nego ilegalnih. Ja mislim da su ilegalne migracije zapravo problem sigurnosno-obavještajnih službi i u tom pogledu su i Europska unija kao cjelina i države članice zakazale. Pokazuje se da je organizirani kriminal koji organizira te ilegalne migracije, vješti, snalažljiviji i uspješniji od tih silnih obavještajnih i sigurnosnih službi koje svi građani jako dobro plaćaju.
Ljudi su se jednostavno probudili, i jasno im je da od ljevičara nema nikakve koristi.