Drago Hedl, ponajprije novinar, iza sebe ima respektabilnu bibliografiju.
Do krimića “Izborna šutnja” objavio je autobiografski roman “Donjodravska obala”, dvije zbirke kratkih priča, tri publicističke knjige i knjigu feljtona i političkih intervjua. Napisao je i tri dramska teksta i nekoliko filmskih scenarija, kako to navodi bilješka o piscu u “Izbornoj šutnji” koju je objavila Naklada Ljevak, a uredio Nenad Rizvanović.
S “Izbornom šutnjom” Hedl se uvrstio među književnike koji su odlučili literarno progovoriti o hrvatskoj stvarnosti baš putem kriminalističkog žanra. I time dokazao da je hrvatska tranzicijska stvarnost itekako inspirativna za ovaj megapopularni žanr koji je preplavio hrvatske knjižare i koji stalno stječe nove poklonike. Danas su najčitanije knjige u Hrvatskoj krimići, a osim domaćih provjerenih majstora tog žanra poput Pavličića i Tribusona, krimiće s puno volje pišu i njihovi mlađi kolege.
Hedl piše lako i pitko. I u svom kriminalističkom prvijencu nalazi se na poznatom, osječkom terenu, pa je roman svojevrsna osječko-baranjska razglednica. Kao u gotovo svakom krimiću, i ovdje postoji “dobri” inspektor Vladimir kojeg ne vole šefovi, a napušta ga i žena, ali i “dobri” novinar Stribor koji je nepotkupljiv i pravdoljubiv do boli. Zanimljiv je i zapravo netipičan lik branitelja Igora, još jednog pozitivca koji na dravskim obalama nalazi dvije maloljetne žrtve i tako pokreće cijelu radnju.
“Zli” su korumpirani i nesigurni policijski šefovi i političari te s njima povezani poduzetnici. Zlu ne trebalo, nakladnik je na koricama knjige napisao i opasku da je svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna, čime se također mogu privući dodatni čitatelji koji vole čitati romane s ključem, pa bili oni i krimići.
U “Izbornoj šutnji” Hedl je čitateljima ponudio cijeli spektar likova, pri čemu oni ženski nikako nisu u sjeni muških. Autor je dočarao svoj Osijek kao grad koji živi polaganim panonskim ritmom i u kojem nema puno prostora za tajne, pa ni za one najstrašnije. Pri tome je autor maksimalno izbjegavao surove opise ubojstava i brutalne scene, pa se ovaj krimić može preporučiti i onima s tanjim živcima. Kako se u krimiću opisuje sudbina dviju maloljetnicu koje su živjele u domu s podosta problematičnim osobljem, treba reći da je i na tom terenu Hedl bio obziran i uviđavan. Temi pedofilije pristupio je s puno opreza sustežući se od žešćih seksualnih aluzija i minucioznosti. Ako se sjetimo Hedlovih novinskih tekstova koji su se ticali ratnog i poslijeratnog nasilja i kriminalističkog miljea, valja reći da je u “Izbornoj šutnji” poprilično suzdržan, čak i pripitomljen. Svoje likove, napose one negativne, bez kojih i nema dobrog krimića, nije razgoropadio. Stoga im ponekad nedostaje one prave, zločinačke uvjerljivosti i krvničke motivacije.
Problem je i u tome što se ime glavnog zločinca čitatelju nameće od samih početaka romana. I premda čitatelj teško može znati koga će sve od likova autor krimića hladnokrvno žrtvovati do kraja romana, može mu biti jasno tko je naručitelj ubojstva dviju lijepih i seksualno izazovnih tinejdžerice. Unatoč toj bitnoj mani, “Izborna šutnja” ima svojih prednosti. Riječ je o štivu koje nije samo ogoljeni krimić na prvu loptu nego ima i literarnih pretenzija portretirati društvene odnose u jednom lijepom gradu koji još uvijek živi svoje ratove.
>>Hedl: U literaturi vam je sve dopušteno
