Osim što je još jednom pokazao da je osebujni hrvatski homo vulgaris, Zdravko Mamić, izvrijeđavši ministra Željka Jovanovića, možda je i nehotice dotaknuo i neka posebno osjetljiva mjesta hrvatskog društva i politike. Osobito područje hrvatsko-srpskih odnosa. Jer, Mamić primitivno i prostački zapravo nije izvrijeđao ministra, nego etničkoga Srbina Jovanovića. Vjerojatno je i javna graja koja se zbog toga digla, a osobito politički pritisci na pravosuđe, podsjetila na nekadašnji “verbalni delikt”, na primjenu glasovitog komunističkoga zakonskog članka 133 kada se nije smjelo reći ništa protiv Tita, Partije i “drugova u vlasti”. Danas “govor mržnje” podsjeća na “verbalni delikt”. No Mamićev je prostakluk, osim na prošlost, podsjetio i na neke neprirodnosti i predrasude u hrvatskome društvu i politici. Takvih je predrasuda i kod Hrvata i kod Srba. One su posljedica nedavne prošlosti i površnih uopćavanja i generalizacija.Mamićev verbalni napad ne mora biti samo posljedica njegove osobne ljutnje i bijesa na Jovanovića. Njegova je galama možda uvjetovana i širim hrvatskim nezadovoljstvom, iritantnim i nesposobnim ministrom. Pa zašto ne reći i, za neke nepodnošljivu činjenicu, da je ministar usto još i Srbin? Ono što je Mamić rekao Jovanoviću sigurno ne misli samo on! Misle tako i neki drugi, samo što to javno ne kažu. Slično je i s usporedbom Hrvatske s Izraelom, Grčkom i Srbijom. Ne treba biti licemjeran pa tvrditi da u Hrvatskoj nema onih koji se ne bi složili s upitom Dinamovog PR-a Tomislava Marčinka: bi li Palestinac mogao biti ministrom u izraelskoj vladi, Turčin u grčkoj ili Albanac u srpskoj?
Mamić je, glede uvrede Jovanovića, najvjerojatnije manje izazvan njegovom etničkom pripadnošću, a možda puno više njegovom najavom slanja ministarske inspekcije u Dinamo. Ipak, moguće je da je najviše bio razljućen nekadašnjom Jovanovićevom uvredom da se on i Vlatko Marković pogledaju u ogledalo i onda pljunu na svoju sliku. Takav skandalozni govor, neprispodobiv jednom ministru prosvjete, možda i nije mogao očekivati kulturniji odgovor od Mamićeva! Da je Mamić ostao pri političko-sportskome, da u sve nije upleo i etničko, njegov bi govor ostao mamićevski prost i nekulturan. Spominjanjem Jovanovićeva srpstva Mamić je prekoračio crtu “političke korektnosti”. Zbog imperativa te korektnosti kod nas se već dugo, čak ni za Srbe koji su s kokardama na kapama nedavno ratovali protiv Hrvatske, ne govori da su bili četnici, nego da se radilo o “srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj”. Tu negdje, na toj mentalnoj inverziji nastaju i hrvatska mrzovolja i otpor spram takvoga krivotvorenja nedavne prošlosti, gdje čak nestaje i srpska atribucija agresora. Žrtvom te hrvatske ljutnje onda nepravedno postaju i oni hrvatski Srbi koji s ratom nisu imali ništa. Sigurno je i ministar Jovanović žrtva takve generalizacije. Jovanović je naprosto slab ministar, ali s teretom iz logičke pogreške – pars pro toto, gdje se na temelju dijela sudi o cjelini. Nekim je pak Srbima ta kriva logika “dokaz” da postoji “hrvatska histerija prema Srbima”. Takvi valjda ni danas ne priznaju da je srpski rat protiv Hrvatske bio činjenica. U toj će inverziji sigurno udjela imati i nedavna nesmotrena izjava premijera Zorana Milanovića o “građanskom ratu”. Jer da Finska, valjda za razliku od Hrvatske, nije imala građanski rat! Uzgred, naš premijer, koji djeluje kao da je popio svu pamet svijeta, previdio je da je Finska nekoć ipak imala građanski rat. Ali za tu će se njegovu tvrdnju u Hrvatskoj neki sigurno uhvatiti makar ona bila i neistinita. Njima paše da je u Hrvatskoj bio “građanski rat”, a ne vanjska i unutrašnja velikosrpska agresija. Otuda kod mnoštva Hrvata i zazor od nekih Srba kojima je bliža ta proizvoljna tvrdnja o nekom „građanskom ratu“ od povijesne istine. Nekim je Hrvatima upravo ta ratna agresija dovoljno jak razlog i protiv današnjeg broja Srba u Milanovićevoj vladi. Smatraju da je prošlo premalo vremena za više Srba u hrvatskoj vlasti nego ih je bilo čak i u komunizmu. Pogotovo drže da u Vladi ne treba biti mjesta za problematične i neuspješne ministre poput Jovanovića.
Nekim je Hrvatima upravo ratna agresija dovoljno jak razlog i protiv današnjeg broja Srba u Milanovićevoj vladi
Komentara 4
Objektivno, teško je prosječnome Hrvatu, a naročito onome koji je direktno osjetio stradanja i krvavi rat iskreno vjerovati da srbin u hrvatskoj vladi želi dobro hrvatskoj i radi za interes hrvatskog naroda i hrvatske države kad je prije manje od 20 godina budimo pošteni većinski dio tog naroda i kolektiva činio sve da te države nikada ne bude. U tu utopiju još je teže vjerovati dok ni jedan jedini predstavnik tog entiteta nije našao za shodno ispričati se žrtvama agresije, odati počast na mjestima stradanja ili makar osuditi taj čin. Oficijelni predstavnici Srba u hrvatskoj (Pupovac) kad spominju 90-te i retoriku toga vremena ponašaju se kao da su upravo oni tada napadnuti od strane hrvata, a ne da je bilo obratno. Kad se priča o ratu Pupovac se drži da su Hrvatsku napali Bugari i da on eto s tim nema ništa. Nezdrava je to klima, neraščišćeni računi, nezadovoljene žrtve, posve kriva politika koja ni ne može nikako drugačije završiti nego "klijanjem Crnokošuljaša"
Rat u RH je bezdvojbe imao karakter i gradjanskog rata.Zasto to nekima smeta ako se i to kaze.Po svojoj surovosti je on podjednako los kao i agresija i ne umanjuje uopste znacaj agresije.Najbolji primer je Sirija.U cemu je tu razlika izmedju ovog rata i rata 91 u RH...apsolutno ne postoji. U svim istorijskim raspravama o ratu na Balkanu govori se da je to bila i bratska borba.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Slažem se s monogoči u komentaru, međutim čini mi se da se radi samo o jednoj friziranoj Hrvatskoj koja bi se na taj način kao multietnička, posebice i kao uvažavajuća spram nacionalne manjine s kojom smo do nedavno ratovali daklee sviđala europskom monitoringu. Istina je posve drugačija, ispod te kreme krije se pravi egzodus pripadnika rečene manjine, a koji se vrlo jasno očituje spram odnosa Hrvatske prema hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti. Upravo taj dio srba u lijepoj našoj najgore je prošao na sramotu prije svega vlasti kojka i srbima u Vladi zapravo pokazuje jedno veliko licemjerje! Dragovoljac sam Domovinskog rata, s časničkim činom i s najmanjom mirovinom u postrojbi koju sam predvodio na prvoj crti,,,možete smo jedanput pogađati o mojoj krvnoj slici i ne samo mojoj,,,,,poslije rata bačen na ulicu sa VSS, u HV i u Školi gdje sam radio,,,,bauštela i HZZ su bili moj jedini izbor, posljednjih 20-tak godina,,,,,