Bez uvoda, odmah ću odgovoriti: brutalno ubojstvo dvanaestgodišnje djevojčice usred Zagreba nikako ne može biti prenapuhano i predimenzionirano. To ne znači da taj odvratni zločin nije zlorabljen, da ne mogu biti iskrivljene političke implikacije ili da nije neprikladna kolektivna odgovornost koja nam se nameće.
No priroda i okolnosti zločina i dan danas, četvrt stoljeća kasnije, toliko je bolna da Hrvatskoj nije lako govoriti o njemu. “Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj.
Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao,” rečenica je iz TV-kalendara koju je urednik na zahtjev nadređenog odbio ukloniti pa mu sada prijete sankcije, riječi zbog kojega su ga neki javno optužili ništa manje nego da je ponovno pucao u potiljak Aleksandri Zec!
Takva reakcija pak već zvuči prenapuhano! No, tako je to uvijek kad netko prizna: “Da, to je bio odvratan zločin, ali...”. To “ALI” često nije više od opravdanja ili relativizacije zločina. No, koliko god divljačko to ubojstvo bilo, jasno je bi čak i Aleksandra Zec potonula među 400-tinjak “bezimene” hrvatske djece - da nisu presudila barem tri ključna faktora.
Prvi je da je ona bila dijete zagrebačkog Srbina, kojemu je, iako je zločin očito imao razbojničke motive, vjerojatno ipak presudilo baš to što je bio Srbin.
A njezin jedini zločin je bio – što je bila njegova kći. Drugi je da su te ubojice bile “ljudi” u hrvatskim uniformama.
S imenima i prezimenima. I priznanjima. To su bile zvijeri među nama, s kojima se hrvatsko društvo moglo u potpunosti samo pozabaviti. Da je moglo. Ili htjelo. Sad je valjda vrijeme za moj “ALI”. Koje nije ni opravdanje ni relativizacija.
Već puka konstatacija: Bilo je to vrijeme kad smo tek počeli učiti da i branitelji domovine mogu počiniti zločin, a ako su se među njima provukli i razbojnici - da ne smiju proći nekažnjeni. Iako ubojstvo obitelji Zec tehnički možda i nije ratni zločin, to je ipak ključni dio priče o tome kako smo bolno počeli učiti da se i o obrambenom ratu mogu počiniti zločini.
O tome da se ni danas ne možemo s tim u potpunosti pomiriti, barem ne dok abolirani zločinci osvajačkih hordi i dalje mirno šetaju Hrvatskom. Ono što ipak ponajviše izdvaja ovaj zločin nije njegova surova deskriptivnost već to što je netko u hrvatskoj vlasti očito svjesno odlučio omogućiti razbojnicima da se izvuku.
U trenu dok su hrvatska djeca još uvijek ubijana širom Hrvatske rukom agresora, dok je još bila neizvjesna budućnost domovine, netko je procijenio da nije vrijeme da se sudi “našima”. Pa čak i kad su “naši” ubijali “naše”, bili žrtve hrvatski Srbi, poput Aleksandre Zec ili hrvatski Hrvati s prezimenima kao što su Reihl Kir, Ljevar, Paradžik...
Vjerujem da je Hrvatska danas ipak dovoljno sazrela da ubojice Aleksandre Zec više ne bi pustila nekažnjene, no nažalost, i danas plaćamo cijenu tog golemog propusta. On je i danas idealno oruđe u rukama onih koji su sebi uzeli - ili im je dano u zadatak - Hrvatsku prikazati zatucanom šovinističkom zemljom u kojoj se ponovno budi fašizam, savršeno oružje onih koji se nikad nisu okanili misije obračuna s Tuđmanovim “režimom”.
Da, primjer Aleksandre Zec nije manje vrijedan od primjera Ane Frank, no nesumnjivo se teže pomiriti s tim da u nečijim ustima ulogu nacističke Njemačke preuzima suvremena Hrvatska. S takvom tezom se nikad neću pomiriti.
Na toj političkoj razini cijeli slučaj – a ne samo ubojstvo – jest i prenapuhan i predimenzioniran. Da, i ploča u Jasenovcu s grbom na kojim piše i “Za dom spremni” očito jest provokacija UDHOS-a, koja očekivano diže buru.
No, isto tako svi se moramo zapitati je li provokacija bila i smrt 11 mladića koji nisu počinili nikakve zločine već su 1991. poginuli baš u Jasenovcu, dobrovoljno se suprotstavljajući onima koji su s petokrakom ili kokardom na čelu ubili tih 400-tinjak hrvatske djece?
I nije li ovo pravi trenutak da – izbjegavajući apsolutne zabrane – u povijest smjestimo i ZDS i crvenu petokraku? Preporučujem svima da prvo pročitaju imena s te ploče, godine rođenja i smrti, pa da tek onda odgovore jesu li tih 11 ustaše.
Mislim da je odluka HOS-a da posvoje ustaški pozdrav bila pogrešna, ljubitelji opere mogli su uzeti “stari hrvatski pozdrav” i u nekom izvornom, a ne ovom očito ustaškom obliku. No, živ ne znam kako bih danas prenio tu poruku onima koji su 1991. baš s tim pozdravom “drsko” i “provokativno” poginuli, eto baš tu – u Jasenovcu.
>> Slučaj Zec još koriste kao političko oružje
Neprijatelji Hrvata i Hrvatske nikad ne spavaju jel imaju svoje nadzornike i savjetnike te kako što jače udariti na Hrvatsku i Hrvate. Počelo se sa Hasanbegovićem i gospođom Esih, sad se pojedinačno udara na ministre i postavljaju se Srbi kao pomočnici u ministarstva koji prate ministarske radove. Sve to zajedno je udar na sve hrvatsko. Nadam se da če Hasanbegović i Bruna Esih što prije početi sa osnovanjem nove Hrvatske stranke pa da uredimo Hrvatsku prema potrebama Hrvata a ne prema potrebama jugoslavena i ostalih manjina koji mrze sve Hrvatsko. Pozdrav dobrim ljudima